Škola treba biti što korisnija

Tijekom našeg djetinjstva, prisiljeni smo osam godina provesti u školi. Poželjno je i uobičajeno da tomu pridodamo još tri-četiri srednjoškolske godine. U svakom slučaju, kakve se god pozitivne promjene unijele u sam kurikulum, škola za nas ostaje institucija koja podsjeća na zatvor, mjesto od kojega ne možemo uteći i na kojemu smo prisiljeni činiti ili slušati barem nešto nama mrsko. Ako je takvo stanje nužno za opću dobrobit, onda nam je namjera školu učiniti što korisnijom.

To će reći da školski predmeti imaju biti što korisniji. Drugim riječima, je li nam u interesu da u prosječnom razredu od 30 učenika tek dvoje-troje stječe dugoročnu korist od izvjesnog predmeta, možda zato što će se takvim područjem baviti u poslovnom smislu ili jer prema njemu gaje osobnu sklonost, ili svih 30 učenika? Odgovor je očigledan. Povodeći se utilitarizmom, maksimizirajmo korist kako bismo pospješili ljudsko blagostanje. Podvrgnemo li škole načelu korisnosti, trebale bi prenositi što korisnije znanje za što više ljudi.

Današnje škole nisu vođene utilitarizmom. Većina učenika ne će postati, primjerice, kemičari ili fizičari, a još će manje u svakodnevici proučavati složene reakcije i zamršene izračune. U neutilitarističkim obrazovnim sustavima nemoguće je izbjeći sljedeći problem: dugoročno gledano, od određenog nastavnog sadržaja malen će dio razreda stjecati veliku korist, ali najveći dio razreda ne će stjecati gotovo nikakvu korist.

Imajmo na umu da je u prirodi obrazovanja nagodba. Satnica je ograničena, dok je znanje koje smatramo bitnim preobilno. Zbog ove bolne računice, dio znanja mora biti žrtvovan. Trenutačno su neka od najvažnijih praktičnih znanja za zdravo društvo prinesena žrtvi u korist opće kulture, estetska napretka, oplemenjivanja duha ili razvijanja nacionalnog identiteta. Vrijeme koje učenici provode crtajući znači da ga ne provode vježbajući logičko zaključivanje, a ono koje posvete Križarskim ratovima znači da ga ne posvećuju mentalnom zdravlju. Zbog Likovnog zapostavljamo Racionalnost, zbog Fizike Građanski odgoj, zbog Kemije Financije, a zbog Geografije Etiku.

Čak i ako samopouzdano smatramo da nedostatak takva utilitarna znanja u školi nije utjecao na nas osobno, njegov nedostatak u širem društvu obit će nam se o glavu: burno ćemo raskinuti odnos s nedovoljno racionalnim prijateljem jer ovaj odbija prihvatiti činjenice; naša ljubav bez moralnoga kompasa prevarit će nas i zauvijek nam slomiti srce; mladić iz susjedstva s narušenim mentalnim zdravljem uhodit će nas i prijetiti nam; kobne financijske odluke bliskog će nam člana obitelji učiniti odbojnim i zločestim; društvenopolitička apatija rezultirat će prevlašću nama mrske i korumpirane stranke koja će državu voditi u propast.

Naivno je vjerovati da ovakvih nedaća ne bi bilo pri utilitarističkom sustavu. Formalno obrazovanje nije lijek za sve društvene nepogode. Međutim, nepogoda bi bilo manje. Utilitaristički sustav stvorio bi razboritije, bogatije, zdravije, moralnije i sretnije društvo. Stoga, promislimo o tomu koje predmete zapravo valja privilegirati u sustavu.