Može li učitelj ljepše završiti svoj radni vijek!?

Ova knjiga dokazuje kako ona nije napisana za sadašnjost: napisana je za budućnost, a iz ljubavi prema prošlosti

OŠ Neorić Sutina proslavila je 90 godina svoga djelovanja. Velika je to obljetnica koja pokazuje koliko je selu bilo važno odškolovati svoju djecu kako bi bila spremna za veći svijet. Selo Neorić nalazi se u neposrednoj blizini Muća. Upravo ta činjenica posebno naglašava važnost škole za neorićke ljude jer su mogli djecu slati i u obližnji Muć. Ali i ta je činjenica dokaz zauzimanja mještana za školu kao buduće središte kulturnoga i zavičajnoga blaga. 

Jedna u nizu proslava velikih 90 godina neprekinutoga rada dogodila se 15. svibnja 2025. kada je u školi upriličeno predstavljanje knjige Razlikovna gramatika mjesnoga govora i narodne pjesme u Neoriću i Sutini njihove umirovljene profesorice Silvane Bampe-Listeš. 

Ali niti je riječ o samo jednoj u nizu profesorica niti je riječ o bilo kakvoj knjizi. 

Neoriću s ljubavlju

Struka zna što je kolegica dala struci u svome radnom vijeku. A što je dala Neoriću, i što je Neorić dao njoj, vidio je svatko tko je bio na predstavljanju. Dvorana je bila dupkom puna njezinih bivših učenika i njihovih obitelji. 

Predstavljači knjige – Srećko Listeš, Vesna Krželj Veić i Zrinka Perković Dodig – istaknuli su da su nekad davno autoricu pitali kako to da nije nikad prešla raditi u Split, nego je ostala u Neoriću. 

A ona je uvijek odgovarala: „Ne bih ja svoj Neorić i Neorčane ni za što mijenjala.”

Silvanin odgovor nije bio tek izgovorena rečenica: njezin je odgovor bio izrečen u žaru, kao da govori o svom rodnom kraju. Privrženost Neoriću i njegovoj mladeži, koja je takva jer je ponosito nasljedovala vrijednosti svojih didova i baba, osjećale smo u mnogim kasnijim razgovorima s autoricom ove vrijedne knjige koja je najvrjednija ostavština ove istinske intelektualke i zaljubljenice u hrvatski jezik i u hrvatske običaje na kraju njezina profesionalnoga djelovanja u Neoriću. 

Nigdje kao u nas jezik nije u tolikoj mjeri ovisio o društvenim i političkim prilikama. A te iste političke i društvene prilike nisu išle u korist hrvatskom jeziku. Eufemistički rečeno. Struka zna da je u velikom razdoblju hrvatskoga jezikoslovlja dijalektologija bila zabranjena. Stoga povratak dijalektalnom pjesništvu, početkom 1900-ih označavamo velikim datumom hrvatskoga jezikoslovlja. 

Danas, na sreću, kada hrvatski jezik označava jezik naroda koji je hrvatski, dakle, danas kad su se stvorili uvjeti da se nikomu ne moramo ispričavati što svoj jezik nazivamo prema imenu naroda koji njime govori, stvoreni su uvjeti da se o hrvatskom jeziku progovori s obje strane medalje: i dijalektološkim i jezično-povijesnim prikazom njegova razvoja. 

Upravo je tim načelom pošla i prof. Bampa-Listeš, podarivši hrvatskim filolozima svoju knjigu. 

Sličnih knjiga ima hrvatsko jezikoslovlje mnogo: nema kraja, ili je rijedak slučaj, koji nije obuhvaćen dijalektološkim radom. 

Međutim, u čemu je posebnost ove knjige? 

Najveći hrvatski jezikoslovci: profesori Težak, Lončarić, Brozović, Lisac i dr., opisali su, u svojim disertacijama upravo svoje mjesne govore. To isto učinila je i prof. Bampa-Listeš za neorićki govor. Ali razlika je u tomu što to nije Silvanin rodni idiom pa je vrijednost njezine knjige tim neusporedivo veća. 

Oda korijenima

Kad čovjek piše o rodnom kraju, piše sjećajući se djetinjstva, oca, majke, djeda, bake, ognjišta, često materijalnoga siromaštva, a duhovno nesaglediva bogatstva... Piše odu svojim korijenima i zahvalu vrijednostima koje su ga oblikovale u životu. A Silvana piše o govoru baka i djedova svojih učenika i mještana s kojima je postala jedno. 

Hrvatsko je jezično područje dijalektološki vrlo zahvalno budući da je sastavljeno od mnoštva mjesnih, autohtonih govora, ali i od prijelaznih i miješanih jezičnih tipova, što je vrlo često na našem području. 

Svakako je današnje stanje naših dijalekata posljedica prije svega migracija, ali ima i drugih razloga.

Izvanjezični razlozi međudijalektalnoga miješanja najčešće ovise o broju doseljenika (odnosno o broju starosjedilaca); o smjeru iz kojeg dolaze doseljenici; o stupnju homogenosti zatečenoga stanovništva te o geografskom smještaju naseljavanoga kraja. 

Miješana jezična područja prate se u „kontaktnim” situacijama, gdje se prijelazni oblici prate i zbog društvenih i zbog lingvističkih razloga pa su tu spoznaje sociolingvistike mnogo važnije nego u drugim jezičnim proučavanjima.

Jedan od najnegativnijih faktora (bar danas) također je prevelik broj anglizama (i njihovih prevedenica i prilagođenica) koje mnogi Hrvati gotovo i ne osjećaju kao strane riječi. Utjecaj standardnoga jezika logičan je i očekivan, ali velika je vrijednost bavljenje i onim „neučenim” jezikom jer on skriva bogatstvo kojeg se mnogi, zbog neznanja ili nečeg dragog, odriču.

Nosi taj organski jezik informacije (povijesne, geografske, sociološke i lingvističke), sentimentalne vrijednosti i pravo lingvističko bogatstvo i sadržaj kojim se moramo ponositi.

Hrvatska narječja, individualna u genetsko-lingvističkom smislu, sačuvala su mnoge svoje stare značajke, mnoge izmijenila, poglavito zbog utjecaja migracija, pritom čuvajući međusobnu povezanost. 

Upravo je zbog toga važno obuhvatiti nacionalno u jeziku. A to je profesorica Listeš postigla komparativnom gramatikom neorićkoga govora prema standardnom jeziku. 

Bio je to prezahtjevan posao koji je trajao godinama: valjalo je bilježiti odstupanja od standarda, analizirati ih i odgovoriti na pitanje zašto se razvio određeni jezični oblik. 

Prvi dio ove knjige donosi sve najvažnije jezične osobine ovoga štokavskoga govora. Premda je riječ o govoru koji je nedvojbeno štokavski, mnoge osobine ovoga govora pokazuju neraskidivu vezu s čakavskim narječjem. To ne bi trebalo čuditi budući da je riječ o idiomima koji graniče. Međutim, ako naglasimo činjenicu da su danas, zbog sve većeg priljeva štokavaca na područje koje je nekad bilo isključivo čakavsko, čakavizmi jako rijetki, onda su zlata vrijedni primjeri kratke množine u štokavskim govorima jer dokazuju da su se hrvatski govori međusobno prožimali i da to međudjelovanje nikad nije prestalo. 

Rezultat višegodišnjega rada

Jezični dio donosi i rječnik i onomastiku, sustavan je to rezultat višegodišnjega rada: autorica se nije zadržala samo na prezimenima i najvažnijim toponimima, nego je donijela i popis svake oranice, pašnjaka, ledine... Dokaz je to neizbrojivoga broja sastavaka na teme iz neorićkoga života i Silvanine spoznaje da to pohrani kako bi svome Neoriću ostavila trajni spomen. 

Drugi dio knjige donosi primjere narodnoga stvaralaštva iz kojega se opet zrcale vrijednosti neorićkoga čovjeka: liježe se i budi uz molitvu Bogu. Međutim, pretežu stihovi koji opjevavaju bezvremenske odnose mladih i zaljubljenih, ali i vječne teme između svekrva i nevjesta, primjerice. 

Cijela knjiga Silvane Bampe-Listeš pokazuje kako autorica jako dobro poznaje Neorić, kako voli i Neorić i njegove ljude! 

Neorčani su, u ovoj knjizi, dobili trajan spomen na svoj način života, na žuljevite ruke koje ljube motiku, na odricanje i žrtvu kojih je u suvremenom svijetu sve manje i na poštenje koje su ugradili u svoje mlade. Upravo je to poštenje, čist obraz i iskren odnos ono što je profesoricu Bampu-Listeš trajno vezalo uz njih. Nadamo se da će ova knjiga potaknuti i druge profesore da prikupe blago hrvatskoga naroda. Još je na vrijeme!

Knjiga prof. Bampe-Listeš dragocjena je Neoriću i svim njegovim pokoljenjima, nadolazećim, ali i svima drugima jer je primjer kako se čuva kulturna baština. 

Posebno dirljivi trenutci na predstavljanju knjige bili su kada su učenici, opasani prepoznatljivim narodnim pojasom svoga kraja, izvodeći stihove koje je prof. Bampa-Listeš zapisala, iz srca ojkali... Poštovanje i divljenje nas koji smo ih slušali, a ponos njihovih roditelja i nastavnika, nismo u stanju prenijeti! Znamo samo da će, uz takvo vođenje, njihova baština biti očuvana. 

Ova knjiga dokazuje kako ona nije napisana za sadašnjost: napisana je za budućnost, a iz ljubavi prema prošlosti.