Neće grom u koprive!

Ako me sjećanje ne vara, a Svjetski dan učitelja bio je prije samo 12 dana, nisu se mediji baš pretrgli da učiteljima čestitaju njihov svjetski dan, da im prenesu poslanicu premijera ili predsjednika, koji su neprestano zaokupljeni međusobnim šaketanjem, verbalnim eskapadama i traženjem dlake u jajetu, forenzičkim istraživanjima tko je kome podmetnuo, tko je bacio ješku, a tko se upecao. A mogli su barem kurtoazno (jer ipak je predizborna godina) i njih dvojica, pa i predsjednik Sabora, predsjednici najvećih političkih stranaka, barem prigodničarski učiteljima, svim prosvjetnim radnicima čestitati njihov dan, prisjetiti se svojih sjajnih učitelja, koji mnoge od njih nažalost nisu uspjeli ničemu naučiti, ali takav odgojni i obrazovni neuspjeh vrlo često nije učiteljska grješka. To je samo grješka koja potvrđuje pravilo. 

Ne, nisu oni našli za shodno zahvaliti učiteljima, pohvaliti ih i obećati im bolju budućnost, bolje plaće, bolji status u društvu, više poštovanja, više poniznosti koja nam je svima potrebna kad susretnemo učitelja. Istina, priređena je prigodna svečanost na kojoj je podijeljeno čak 505 nagrada najboljim učiteljima koje od vremena bivše ministrice Divjak dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Komad papira i 1327 eura bruto, za 505 dobitnika koji su se sami prijavili na natječaj na temelju kriterija i bodovanja koji zajedno s cijelom procedurom nagrađivanja više sliče na izbor u zvanje mentora i savjetnika (a i mnogi elementi kriterija iz pripadajućeg pravilnika jako sliče na elemente iz pravilnika za napredovanje ‒ i po sadržaju, i po bodovima) nego na izbor najučitelja. Poštujem i cijenim svakoga prosvjetnog radnika, svakog učitelja, stručnog suradnika, ali bilo bi mi draže da za takve nagrade kandidate predloži zbornica, stručni predmetni aktiv, udruga predmetnih nastavnika, a ne da svatko sebe sam predlaže na temelju bodova skupljenih u svom portfoliju. Ali to je samo moje razmišljanje naglas.

Na spomenutoj svečanosti bio je ministar znanosti i obrazovanja koji je u dvije rečenice pohvalio laureate, ali i stotine i tisuće onih kvalitetnih i predanih učitelja koji nisu dobili nagradu. A onda se okrenuo predizbornoj priči o postignućima, ulaganjima, škologradnji, cjelodnevnoj školi, obećanjima, budućnosti... onako, prigodno predizborno. Nismo imali priliku čuti neku iskrenu, duboku, jaku misao, onako iz srca, iz uvjerenja, vjerodostojnu i istodobno poniznu pred tom masom učitelja koji slave svoj dan. 

Ali i razumljivo je to. Teško će bilo tko izgovoriti znakovitiju rečenicu o učitelju od starine Platona, Sokratova učenika i Aristotelova učitelja koji je rođen prije 2450 godina, s onu stranu vremenske crte, 427 godina prije nove ere i koji je već tad mnogo bolje od ovih naših današnjih mislilaca koji premalo znaju bio duboko uvjeren i tvrdio samo jedno: „Bude li Atena imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi. Bude li pak imala loše učitelje, Atena će propasti.” Imamo sve manje učitelja, a nitko se u nas ne brine zbog toga. Uostalom, nismo mi Atena! Neće grom u koprive!