One zaslužuju mnogo više!

Cjelodnevna škola naveliko se zahuktala, evo juri već punih osam tjedana. Nakon silnih proljetnih peripetija oko prijavljivanja škola u Eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola ‒ Uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja”, ma što to značilo, u 68 matičnih osnovnih škola i njima pripadajućim područnim školama radi se sve u šesnaest. Djeca su veselija i razigranija nego ikada (tako barem tvrde u CDŠ školama), istodobno ne borave značajno dulje u školi nego što su boravili prijašnjih godina, zadovoljni su čini se i roditelji, a konačno su i djelatnici rečenih škola došli na svoje. Ne samo da su škole kao nagradu za sudjelovanje u eksperimentu dobile pristojne količine eurića, nego su se i zaposlenici škola razveselili iznosima koji su im početkom listopada legli na tekuće račune na ime osobnog dohotka za rujan. 

Obećanje je ispunjeno! Dok je svima u tim školama ‒ učiteljima, administrativnom i tehničkom osoblju škola, uključujući kuharice i spremačice ‒ plaća za rujan u startu rasla pet posto, učitelji s dodijeljenim dodatnim zaduženjima primili su i dodatna uvećanja do 25 posto. U prosjeku učiteljske su plaće time rasle od 150 do čak 300 eura. Sve su te povišice divne i krasne, ali valja imati na umu da njima nisu pogođene učiteljice koje rade u produženom boravku i čije su plaće porasle u prosjeku 50-ak eura.

Država se maćehinski i nakaradno odnosi prema produženom boravku već godinama i desetljećima. Naime, sve više se pokazuje da produženi boravak nije ničiji hir već je nasušna potreba sve većeg broja roditelja, kako u hrvatskoj metropoli u kojoj je oko 700 razrednih odjela u produženom boravku tako i u Levim Štefankima, Lasinjskom Sjenićku ili u Lijevom i Desnom Sredičku. I postojanje produženog boravka ne može ovisiti o financijskoj (ne)moći gotovo 500 općina koje nisu u stanju financirati nešto takvo, ali imaju novca za načelnika i njegov službeni mercedes. Produženi boravak kao usluga na koju po ustavu imaju pravo sva djeca u Hrvatskoj ˗ i u ime toliko proklamiranih jednakih uvjeta za obrazovanje ˗ mora postati briga i odgovornost države. Pa onda i u Lijevom Sredičku kao i u Zagrebu, te učiteljice u produženom boravku moraju biti na print listi Ministarstva znanosti i obrazovanja, a ne da njihovo radno mjesto i plaća ovise o dobroj volji tamo neke mjesne zajednice ili općine. To za početak.

Nakaradno je i to što se kroz projekt CDŠ nekako na mala vrata i potiho u stranu guraju upravo učiteljice u produženom boravku. Mnoge od njih rade u modelu A1, koji ne treba puno objašnjavati. Rade i u A2 odnosno potpomognutom učenju, dobile su i zaduženja u B1, što će reći poneku izvannastavnu aktivnost, a mnoge od njih i novi predmet „Svijet i ja”, valjda da se i papirnato opravda razlog njihova postojanja u novoj CD školi. I za takav rad dobile su pedesetak eura povišice, a ne dodatak do mogućih 25 posto. Ugovori o radu su im ostali isti, nepromijenjeni. 

Po nekoj zdravorazumskoj logici, u cjelodnevnoj školi, ako ikada zaživi nakon četverogodišnjeg eksperimenta, kompletnu razrednu nastavu bi trebalo organizirati na principima produženog boravka. Ili još bolje, na riječkom modelu cjelodnevne nastave u kojemu dvije učiteljice dijele popola predmete, obje s učenicima rade potpomognuto učenje, izvannastavne aktivnosti, učenje i pisanje zadaća. Jedna drugoj ne otima posao, nitko nikoga ne zakida, a najveći dobitnici su učenici. I ono najvažnije, sve to mora se plaćati iz državnog proračuna, a ne djecu ostavljati na milost i nemilost siromašnih lokalnih zajednica. 

Novca u državnom proračunu ima, u to nema sumnje, jer ako ga ima za pokrivanje pronevjera i gubitaka u državnim poduzećima, onda ga mora biti i za potrebe obrazovanja naše djece. A u tom odgojno-obrazovnom procesu ne smijemo dopustiti da kolateralne žrtve budu učiteljice u produženom boravku. Niti su neradnice, niti su višak, niti ih treba vrijeđati dodatkom na CDŠ plaću barem triput manjim od onoga koji dobivaju njihove kolegice i kolege u zbornici. One to ne zaslužuju. One zaslužuju puno više! U uravnoteženom, pravednom, učinkovitom i održivom sustavu odgoja i obrazovanja.