Kad tramvaji stanu, grad to odmah osjeti. Ljudi moraju ranije krenuti, presložiti dan, sjesti na bicikl, poći pješice ili zamoliti susjeda za prijevoz. Nije im lako. Pa ipak, dok gledam kako se snalaze, radnicima ZET-a najviše se divim zbog nečega drugog: njihove sloge.

Ne znam može li se svaki zahtjev u štrajku ispuniti, ali znam koliko je teško stati zajedno iza zajedničkog cilja. Mi učitelji o tome bismo mogli mnogo naučiti. Kad dođe do našeg štrajka, jedni ga podržavaju, drugi se ne slažu, treći se pitaju ima li uopće smisla. Pitam se jesmo li se previše razjedinili. Imamo li previše sindikata i premalo zajedničkog glasa?

Razumijem roditelje kojima štrajk u školi stvara ozbiljan problem. Dijete se ne može samo organizirati i otići na posao biciklom. Treba mu odrasla osoba, briga i nadzor, a roditelji često nemaju kome prepustiti dijete. Tu poteškoću ne želim umanjiti ni jednom rečenicom.

Ali teško je slušati kako se iz te stvarne brige začas prijeđe na poznate tvrdnje: „Učitelji ionako ništa ne rade.” „Imaju tri mjeseca godišnjeg odmora.” „Samo neka probaju raditi pravi posao.” Kao da štrajk odjednom postane prilika da se obezvrijedi sve ono što radimo svakoga dana.

Zato bih voljela da netko od najglasnijih kritičara provede sa mnom jedan cijeli radni tjedan. Neka bude u učionici dok istodobno objašnjavam zadatak, pomažem djetetu kojem je potrebna dodatna podrška, smirujem sukob, potičem učenika koji je odustao i pazim da nitko ne ostane po strani. Neka nakon nastave ostane dok ispravljam testove, izrađujem nastavne listiće, pripremam sljedeći dan i razgovaram s roditeljima. Neka vidi koliko vremena odlazi na razredne i školske projekte, priredbe, natječaje i sve one aktivnosti koje se u našim zaduženjima uredno smjeste u rubriku „ostali poslovi”. Kratka rubrika, a u nju stane toliko rada da ga često pre često nosimo kući. Kad nam se kod kuće laptop ne gasi i u sitnim noćnim satima.

Možda bi tada shvatio da učiteljski posao ne završava školskim zvonom. I da se iza sata koji je dijete provelo u učionici nalaze sati rada koje ono, s pravom, ne mora vidjeti. Odrasli bi ih ipak trebali pokušati vidjeti prije nego što zaključe da učitelji „ništa ne rade”.

Podržavam pravo radnika ZET-a da se zajedno bore za svoje uvjete rada. Njihova me sloga podsjeća koliko je važan zajednički glas. A kad sljedeći put štrajkaju učitelji, voljela bih da se uz opravdano pitanje „Tko će čuvati djecu?” postavi još jedno: „Što možemo učiniti da ljudi kojima svakodnevno povjeravamo djecu mogu dobro raditi svoj posao?”

(Ivančica Tajsl Dragičević je mag. prim. educ., učiteljica izvrsna savjetnica Osnovna škola Trnjanska, Zagreb)