Kad sljedeći put štrajkaju učitelji, voljela bih da se uz opravdano pitanje „Tko će čuvati djecu?” postavi još jedno: „Što možemo učiniti da ljudi kojima svakodnevno povjeravamo djecu mogu dobro raditi svoj posao?”
Kad tramvaji stanu, grad to odmah osjeti. Ljudi moraju ranije krenuti, presložiti dan, sjesti na bicikl, poći pješice ili zamoliti susjeda za prijevoz. Nije im lako. Pa ipak, dok gledam kako se snalaze, radnicima ZET-a najviše se divim zbog nečega drugog: njihove sloge.
Ne znam može li se svaki zahtjev u štrajku ispuniti, ali znam koliko je teško stati zajedno iza zajedničkog cilja. Mi učitelji o tome bismo mogli mnogo naučiti. Kad dođe do našeg štrajka, jedni ga podržavaju, drugi se ne slažu, treći se pitaju ima li uopće smisla. Pitam se jesmo li se previše razjedinili. Imamo li previše sindikata i premalo zajedničkog glasa?
Razumijem roditelje kojima štrajk u školi stvara ozbiljan problem. Dijete se ne može samo organizirati i otići na posao biciklom. Treba mu odrasla osoba, briga i nadzor, a roditelji često nemaju kome prepustiti dijete. Tu poteškoću ne želim umanjiti ni jednom rečenicom.
Ali teško je slušati kako se iz te stvarne brige začas prijeđe na poznate tvrdnje: „Učitelji ionako ništa ne rade.” „Imaju tri mjeseca godišnjeg odmora.” „Samo neka probaju raditi pravi posao.” Kao da štrajk odjednom postane prilika da se obezvrijedi sve ono što radimo svakoga dana.
Zato bih voljela da netko od najglasnijih kritičara provede sa mnom jedan cijeli radni tjedan. Neka bude u učionici dok istodobno objašnjavam zadatak, pomažem djetetu kojem je potrebna dodatna podrška, smirujem sukob, potičem učenika koji je odustao i pazim da nitko ne ostane po strani. Neka nakon nastave ostane dok ispravljam testove, izrađujem nastavne listiće, pripremam sljedeći dan i razgovaram s roditeljima. Neka vidi koliko vremena odlazi na razredne i školske projekte, priredbe, natječaje i sve one aktivnosti koje se u našim zaduženjima uredno smjeste u rubriku „ostali poslovi”. Kratka rubrika, a u nju stane toliko rada da ga često pre često nosimo kući. Kad nam se kod kuće laptop ne gasi i u sitnim noćnim satima.
Možda bi tada shvatio da učiteljski posao ne završava školskim zvonom. I da se iza sata koji je dijete provelo u učionici nalaze sati rada koje ono, s pravom, ne mora vidjeti. Odrasli bi ih ipak trebali pokušati vidjeti prije nego što zaključe da učitelji „ništa ne rade”.
Podržavam pravo radnika ZET-a da se zajedno bore za svoje uvjete rada. Njihova me sloga podsjeća koliko je važan zajednički glas. A kad sljedeći put štrajkaju učitelji, voljela bih da se uz opravdano pitanje „Tko će čuvati djecu?” postavi još jedno: „Što možemo učiniti da ljudi kojima svakodnevno povjeravamo djecu mogu dobro raditi svoj posao?”
(Ivančica Tajsl Dragičević je mag. prim. educ., učiteljica izvrsna savjetnica Osnovna škola Trnjanska, Zagreb)
Svjedodžba nekada nije bila samo papir. Bila je simbol jednog završenog poglavlja. Danas su slike drugačije…
Za djecu i mlade na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu programi su podijeljeni u dvije kategorije: KinoKino za osnovce i PLUS za srednjoškolce
Nagradu će na Međunarodni dan tolerancije, 16. studenoga, primiti Zvonko Šiljac, učenik prvog razreda Šumarske i drvodjeljske škole Karlovac (nominiran je kao učenik osmog razreda), te Tin Boršić, učenik Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu
Važno je naglasiti ulogu roditelja u svemu jer oni nisu sankcionirani u slučaju nepostupanja ili nesuradnje
Gdje je granica između učeničkih prava i odgovornosti sustava? Što kad nastavnik ne može uspostaviti red u razredu, a škola, roditelji i sustav nemaju pravovremeni odgovor na nasilje i ozbiljnije poremećaje u nastavi? Gdje završava pravo učenika, a počinje odgovornost sustava da zaštiti ostale učenike, ali i učitelja i nastavnika?
Najveće međunarodno robotičko natjecanje dosad održano u Hrvatskoj, WRO 2026 Open Championship Europe, ovog listopada u Zagrebu je okupio čak 1200 sudionika iz 45 zemalja svijeta. U 5. paviljonu Zagrebačkog velesajma četiri dana mladi iz cijelog svijeta pokazali su što se sve može postići znanjem, kreativnošću i zajedničkim radom, poručio je organizator, Hrvatski robotički savez (HROBOS).
Škola mora biti sretno mjesto za naše učenike. To je primarno. Svakog rujna, prvog dana nastave okupimo sve učenike i damo im jedan jedini zadatak: da u školu dolaze s osmijehom i da iz škole kući odlaze s osmijehom. Sve između toga je rješivo. Sve ostalo je nadogradnja, a nebo nam je granica – ravnateljica Mirjana Jermol
Sva bi djeca trebala imati iste uvjete, a teret se ne može prebacivati na roditelje. Lokalna rješenja opet generiraju nejednakost. Država bi morala osigurati sredstva za srednjoškolce – kaže prof. Antonija Petričušić
Predstava je predviđena za starije od 12 godina, gledaju je i osnovci i srednjoškolci; sve se predstave rasprodaju, a promoviraju je profesorice – usmenom predajom
Nas ne prepoznaju ni prosvjetni sindikati jer smo malobrojni pa se borimo sami. Hendikepirani smo i u odnosu na odluku Vlade o nemogućnosti zapošljavanja računovodstvenog ili administrativnog referenta
Živimo na različitim obalama, govorimo različitim jezicima, ali velik dio naše svakodnevice odvija se pod istim svjetlom
Ključna karika, a plaćom zaostaju – za svima
Suočavaju se s istim problemima – lošim statusom, koeficijentima složenosti poslova, plaćama, benefitima, uvjetima rada. I s VSS-om imaju niže plaće od djelatnika ZET-a, pri čemu im je prihod jednak radili u školi s malim ili velikim brojem zaposlenika. Opseg poslova im je rapidno uvećan, osmosatno vrijeme nije dovoljno, rade prekovremeno (neplaćeno) i vikendima