Govorimo različitim jezicima, a ipak se razumijemo

Smatra se da u svijetu postoji do 7200 jezika, no točan broj se ne zna baš zato ne postoji sigurni kriterij klasifikacije, tj. razlikovanja samostalnih jezika od autonomnih jezičnih struktura unutar jednog jezika Povijest jezika govori dakle da su jezici dinamične tvorevine koji nastaju, razvijaju se i nestaju po objektivnim zakonitostima među kojima su i integracije i raspadanje jezičnih struktura Izgradnja identiteta hrvatskoga jezika ima dugu i turbulentnu povijest višestoljetnog postupnog oblikovanja, ali i osporavanja, svojatanja i negiranja zbog ideološko-političkih razloga, sve dok njegova posebnost nije politički određena Ustavom Republike Hrvatske 1990. i Zakonom o hrvatskom jeziku 2025. godine. No ni u javnosti, ni u školskom kurikulu problem identiteta hrvatskoga jezika još uvijek nije posve artikuliran iz dvaju razloga. Prvi je što još uvijek u politici, pa i u znanosti, živi shvaćanje da hrvatski jezik nije samostalan, nego da sa susjednima srpskim, bosanskim i crnogorskim jezikom čini jedan policentrični jezik s četiri inačice, a govori se u više država. Drugi, u javnosti znatno intrigantniji, jest pitanje: zašto se ta četiri jezika smatraju normativno posebnima, ako se njihovi govornici bez problema razumiju i sporazumijevanju istodobno govoreći svaki svojim jezikom? Na to pitanje može se odgovoriti upravo analizom strukture identiteta, tj. sličnosti i razlika među tim jezicima (koja u Hrvatskoj još ne postoji kao kompletna studija). Po definiciji je naime svaki jezik jedno od bitnih obilježja naroda koji njime govori pa se po jezicima narodi međusobno razlikuju. No, kako objasniti da četiri govornika spomenutih različitih jezika mogu istodobno govoriti na svoja četiri jezika, a razumiju se kao da govore jednim? To učitelj treba znati argumentirano objasniti učeniku, a stručnjak zainteresiranom laiku želi li da se identitet jezika doživi vjerodostojnim, a ne kao šuplja priča, odnosno kao ideološka, znanstvena ili kakva druga manipulacija. U razjašnjavanju problema identiteta sličnih jezika treba poći od potvrđene opće spoznaje da za razlikovanje jezika nije važna samo lingvistička sličnost, odnosno međusobno razumijevanje govornika, nego da u tome ulogu imaju i druga identitetska obilježja. Ne postoji, naime, univerzalni kriterij klasifikacije jezika po kojemu bi se određivalo koji su jezični entiteti samostalni a koji nisu, pa se primjenjuju tri autonomna kriterija: strukturni (gramatika, rječnik), genetski (podrijetlo i pripadnost srodnoj skupini) i vrijednosni (sociolingvistički) koji je ključan za potvrdu cjelovitog identiteta. Dakako, ovdje je uvijek riječ o standardnom obliku jezika, a ne o dijalektima ili nekim drugim idiomima. Kako je svrha ovog teksta ukazati na način razlikovanja identiteta vrlo sličnih jezika, među kojima je i hrvatski, postavit ćemo ga u širi kontekst. Najprije nekoliko općih podataka. Smatra se da u svijetu postoji do 7200 jezika, no točan broj se ne zna baš zato ne postoji sigurni kriterij