Pripremamo sadržaj…
U Nizozemskoj volimo tulipane, klompe i vafle, ali volimo i hrvatsko more, pjesme, običaje i priče svojih obitelji. Nizozemska je zemlja u kojoj živimo i odrastamo, ali nema nikakve dvojbe za koga navijamo
U istoj se učionici mogu naći djeca koja tek uče hrvatska slova i učenici koji već samostalno čitaju, pišu sastavke i razgovaraju o složenijim temama
Naš prvi sveti Nikola dolazi već sredinom studenoga. Zovemo ga Sinterklaas, a u Nizozemsku doputuje velikim parobrodom iz Španjolske, sa svojim pomagačima i vrećama punim darova. Njegov se dolazak svečano dočekuje u nizozemskim gradovima. Tisuće djece dođu ga pozdraviti, a oni koji nisu ondje njegov dolazak prate na televiziji. Tada počinje odbrojavanje do večeri darivanja.
Sinterklaas ima konja koji se zove Ozosnel. Na njemu, prema priči, jaše preko krovova i obilazi kuće. Navečer ostavljamo svoju cipelu, a uz nju mrkvu za Ozosnela. Pjevamo pjesmice i nadamo se da će nas ujutro u cipeli dočekati slatkiš ili mali dar. Dana 5. prosinca slavimo pakjesavond, večer u kojoj se obitelji okupljaju, otvaraju darove i zajedno se vesele.
Ali time naša priča o svetom Nikoli još nije završena.
U noći na 6. prosinca posjećuje nas još jedan sveti Nikola – onaj kojega poznaju djeca u Hrvatskoj. Tada ponovno pripremamo obuću, ali ovoga puta čistimo svoje čizmice i stavljamo ih pokraj prozora. Ujutro u njima pronalazimo slatkiše i male darove, baš kao i naši vršnjaci u Hrvatskoj.
Možda se sada pitate tko smo mi, djeca koju posjećuju i nizozemski Sinterklaas i hrvatski sveti Nikola. Mi smo učenici Hrvatske škole u Nizozemskoj.
Mnogi od nas rođeni su ovdje, a nekima su i roditelji rođeni u Nizozemskoj. Volimo tulipane, klompe i vafle, ali volimo i hrvatsko more, hrvatske pjesme, običaje i priče svojih obitelji. Nizozemska je zemlja u kojoj živimo i odrastamo, ali mi smo i Hrvati. A kada se na sportskom terenu susretnu Hrvatska i Nizozemska, nema nikakve dvojbe za koga navijamo – svim srcem za Hrvatsku!
Naši su životi ispunjeni dvama jezicima i dvjema kulturama. U nizozemskoj školi učimo, pišemo i razgovaramo na nizozemskom jeziku. Hrvatski najčešće govorimo kod kuće, s roditeljima, bakama, djedovima i drugom rodbinom. Hrvatsku upoznajemo iz obiteljskih priča, pjesama, hrane, blagdanskih običaja i ljetnih putovanja.
Tijekom praznika mnogi odlazimo u Hrvatsku. Posjećujemo Zagreb, Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Liku ili neki drugi kraj iz kojega potječu naše obitelji. Tada hrvatski više nije samo jezik subotnje ili nedjeljne nastave. To je jezik kojim razgovaramo s bakama i djedovima, naručujemo sladoled, igramo se s rođacima i upoznajemo nove prijatelje. Po povratku u Nizozemsku donosimo fotografije, priče, uspomene i nove hrvatske riječi.
Na hrvatsku nastavu dolazimo vikendom, nakon tjedna provedenog u nizozemskoj školi. Dok se naši prijatelji možda odmaraju, igraju, bave sportom ili odlaze na izlete, mi ponovno sjedamo u školske klupe. Ponekad smo umorni, ali ovdje nas čekaju prijatelji s kojima možemo govoriti hrvatski, učiti i družiti se.
Iza toga dječjeg 'mi' krije se vrlo raznolika skupina učenika. Nisu svi jednake dobi niti jednako dobro poznaju hrvatski jezik. Neki ga svakodnevno govore kod kuće i lako se izražavaju, ali im je potrebno više pomoći pri čitanju i pisanju. Drugi hrvatski dobro razumiju, ali na pitanja odgovaraju na nizozemskom. Neki poznaju samo osnovne riječi, dok pojedini učenici tek započinju svoje upoznavanje s hrvatskim jezikom.
U istoj se učionici tako mogu naći djeca koja tek uče hrvatska slova i učenici koji već samostalno čitaju, pišu sastavke i razgovaraju o složenijim temama. Razlikuju se njihove jezične sposobnosti, dob, interesi, koncentracija i obiteljske prilike u kojima se hrvatski jezik upotrebljava. Upravo je ta raznolikost istodobno najveće bogatstvo i jedan od najvećih izazova hrvatske nastave.
Zadatak učiteljice stoga je mnogo složeniji od običnog prenošenja nastavnog sadržaja. Za jedan nastavni susret često treba pripremiti nekoliko različitih vrsta zadataka. Dok najmlađi učenici uče s pomoću slika, pokreta, pjesme i igre, stariji čitaju tekstove, vježbaju pravopis i gramatiku, pišu sastavke te upoznaju hrvatsku povijest, geografiju i kulturu. Svaki učenik treba dobiti zadatak koji može razumjeti, ali koji ga istodobno potiče da učini korak dalje.
Nastava najčešće počinje razgovorom. Učenici pričaju što im se dogodilo tijekom tjedna, kako im je bilo u nizozemskoj školi, kamo su putovali ili kako su proveli praznike. Takav razgovor možda izgleda jednostavno, ali ima važnu ulogu. Djeca vježbaju spontano izražavanje, uče slušati jedni druge i postupno stječu sigurnost u govoru.
Ponekad učenik započne rečenicu na hrvatskom, a onda zastane jer se može sjetiti samo nizozemske riječi. Katkad u hrvatskoj rečenici primijeni nizozemski red riječi ili doslovno prevede nizozemski izraz. Učiteljica tada mora procijeniti kada treba ispraviti pogrešku, a kada je važnije pustiti dijete da dovrši misao. Ako se učenika neprestano prekida, može izgubiti sigurnost i želju za govorom. Cilj nije samo pravilna rečenica nego i dijete koje se usuđuje hrvatskim jezikom služiti.
Iako iza sebe imam dvadeset i pet godina učiteljskog iskustva, rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu donio mi je nove profesionalne izazove. U Hrvatskoj sam uglavnom poučavala učenike iste dobi koji su hrvatski jezik svakodnevno slušali u školi, kod kuće i u svojoj okolini. U Nizozemskoj hrvatski nema jednako mjesto u životu svakoga djeteta. Zbog toga se nastavne metode, očekivanja i materijali moraju stalno prilagođavati.
Važno je dobro upoznati svakoga učenika: saznati koliko govori hrvatski, čita li hrvatske knjige, s kim kod kuće razgovara na hrvatskom i što ga zanima. Nekoga će na razgovor potaknuti nogomet, nekoga glazba, životinje, putovanje ili priča o obitelji. Kada se pronađe tema koja je djetetu bliska, lakše se razvijaju jezične vještine.
Učiteljica pritom ne može sama ostvariti sve ciljeve. Nekoliko sati hrvatske nastave ne može zamijeniti svakodnevnu upotrebu jezika. Veliku ulogu imaju roditelji koji djecu vikendom dovode na nastavu, pomažu u organizaciji aktivnosti i kod kuće stvaraju prilike za razgovor na hrvatskom. Čitanje priče, telefonski razgovor s bakom, gledanje hrvatskoga filma ili zajedničko pripremanje tradicionalnoga jela također su važni dijelovi učenja.
Suradnja s roditeljima posebno je važna kada dijete razumije hrvatski, ali ga ne želi govoriti. Umjesto pritiska i stalnog ispravljanja, potrebno je stvarati situacije u kojima će hrvatski imati stvarnu svrhu. Dijete treba osjetiti da mu taj jezik omogućuje razgovor s rodbinom, sklapanje prijateljstava i bolje razumijevanje vlastite obiteljske priče.
Nastavnu godinu završavamo svečanošću na kojoj se ponovno okupljaju učenici, roditelji i učiteljica. Učenici predstavljaju svoje radove, recitiraju, pjevaju ili izvode kratke igrokaze. Završna svečanost nije samo nastup nego i prilika da se osvrnemo na cijelu godinu. Tada se najbolje primjećuju promjene koje tijekom pojedinačnoga sata možda nisu toliko vidljive.
Netko je naučio pročitati svoj prvi tekst na hrvatskom, netko je postao sigurniji u razgovoru, a netko je prvi put samostalno napisao sastavak ili nastupio pred publikom. Važno je prepoznati svaki napredak, neovisno o tome koliko se malen činio u usporedbi s postignućima drugih učenika.
Hrvatska nastava u Nizozemskoj povezuje obrazovanje, kulturu i druženje. Njezin cilj nije da hrvatski ostane samo jezik udžbenika i nekoliko sati vikendom, nego da ga djeca mogu upotrebljavati u razgovoru sa svojom obitelji i prijateljima te tijekom boravka u Hrvatskoj.
Naši učenici odrastaju u Nizozemskoj, govore nizozemski i dobro poznaju nizozemske običaje. Istodobno, u Hrvatskoj školi upoznaju i čuvaju hrvatski jezik, kulturu i obiteljsko nasljeđe. Ne moraju birati između dviju zemalja i dviju kultura. Za oba dijela njihova života ima dovoljno mjesta – baš kao što u prosincu ima mjesta i za nizozemskoga Sinterklaasa i za hrvatskoga svetog Nikolu.
(Autorica teksta je učiteljica razredne nastave iz Zagreba koja u nastavi hrvatskog jezika u Nizozemskoj radi dvije godine)
Učiteljica mora pronaći ravnotežu između učenja i igre. Djeca na nastavu dolaze u svoje slobodno vrijeme pa hrvatska nastava ne bi trebala biti samo još jedan školski dan ispunjen radnim listovima i pravilima. Istodobno, ona ima jasne obrazovne ciljeve. Potrebno je razvijati govor, čitanje, pisanje i razumijevanje, ali tako da aktivnosti budu povezane s dječjim iskustvom i da potiču njihovu znatiželju.
Zato se hrvatski ne uči samo iz udžbenika. Na nastavi se razgovara, prepričava, glumi, pjeva, crta, čita i istražuje. Učenici izrađuju plakate, pišu čestitke, rješavaju kvizove, igraju jezične igre i predstavljaju krajeve iz kojih potječu njihove obitelji. Razgovaraju o hrvatskim gradovima, rijekama, planinama i otocima, poznatim Hrvatima, izumima, sportu, književnosti, blagdanima i tradicionalnim jelima.
Priprema takve nastave zahtijeva mnogo vremena. Udžbenik može biti polazište, ali rijetko može odgovoriti na potrebe cijele skupine. Učiteljica zato traži i prilagođava tekstove, izrađuje kartice, prezentacije, kvizove i radne listove te osmišljava zadatke različite težine. Pritom treba voditi brigu da sadržaj bude jezično primjeren, zanimljiv i povezan s hrvatskom kulturom, ali i sa svakodnevnim životom djece u Nizozemskoj.
Osim izvođenja nastave, učiteljica prati napredovanje svakoga učenika, razgovara s roditeljima, priprema priredbe i radionice te sudjeluje u organizaciji izleta i zajedničkih susreta. Ponekad treba biti učiteljica hrvatskoga jezika, ponekad povijesti, geografije ili glazbene kulture, a vrlo često i organizatorica, scenaristica, voditeljica radionice i osoba koja će pronaći način da se povučeno dijete uključi u zajednički rad.
Hrvatska škola nije samo mjesto učenja. Ona je i mjesto susreta hrvatskih obitelji koje žive u Nizozemskoj. Djeca koja možda u svojoj redovnoj školi nemaju prijatelje hrvatskoga podrijetla ovdje upoznaju vršnjake sa sličnim iskustvima. Razumiju kako je to odrastati uz dva jezika, slaviti i nizozemske i hrvatske blagdane te imati bliske članove obitelji u drugoj državi.
Tijekom godine organiziramo zajednička druženja i prigodne radionice. Posebno mjesto zauzimaju adventska druženja i božićne svečanosti. Tada učionica postaje mala pozornica. Učenici recitiraju, pjevaju hrvatske božićne pjesme, glume i predstavljaju roditeljima dio onoga što su naučili. Pripreme za nastup važne su koliko i sama svečanost jer djeca zajedno uvježbavaju tekstove, pomažu jedni drugima i uče odgovorno sudjelovati u zajedničkom programu.
Važan dio našega rada čine i izleti. Na njima hrvatski jezik izlazi iz učionice i postaje jezik spontanoga razgovora, igre i druženja. Djeca zajedno otkrivaju nova mjesta, postavljaju pitanja, dogovaraju se i prepričavaju doživljaje. Izlet pruža i priliku roditeljima da se bolje upoznaju, razmijene iskustva o životu u Nizozemskoj te zajednički sudjeluju u radu škole.
Po umjetničkom kriteriju Miroslav Krleža najveći je hrvatski književnik, a po njemu se nazivaju samo dvije škole u Hrvatskoj. Ime Vladimira Nazora nosi čak 38 obrazovnih ustanova i po tome je na samom vrhu omiljenih pisaca, višestruko iznad Krleže. Ivana Brlić-Mažuranić na vrhu je liste dječjih pisaca, ali je nema među 20 umjetnički najvećih
„Iako iza sebe imam dvadeset i pet godina učiteljskog iskustva, rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu donio mi je nove profesionalne izazove” – Ksenija Adamovi
Nakon nekoliko uzbudljivih krugova natjecanja, poznati su prvi školski prvaci u ovoj disciplini: prvo mjesto osvojila je Leona Ivančan, drugo Lana Sambolek, a treće mjesto Izak Stjepan Jertec