Samoregulirano učenje i motivacija

Motivacija utječe na niz aspekata vezanih za obavljanje određenog zadatka i postizanje nekog cilja: na započinjanje i na ustrajnost u nekoj aktivnosti, ulaganje truda u određeni zadatak i hoćemo li mu pristupiti s entuzijazmom ili ga napraviti „zato što se mora”, zatim na našu percepciju posljedica neke situacije, na kognitivne procese. Motivirani učenici naučit će koristiti snage i sposobnosti koje imaju sada kao i one koje će steći u budućnosti. Motivacija je onaj posebni sastojak koji pomaže djeci u razvoju njihovih najvećih potencijala pa je bitno da učitelji nauče kako im mogu pomoći. Monique Boekaerts (1997) formulirala je model samoreguliranog učenja koji naglašava važnost kognitivne i motivacijske samoregulacije. Prema njezinu modelu, kognitivni i motivacijski oblici samoreguliranog učenja isprepleteni su i zajedno utječu na ulaganje truda i izvođenje zadatka. Model se sastoji od šest komponenti i prikazuje različite vrste prethodnog znanja koje su učenicima potrebne da bi mogli samostalno učiti. Tri komponente predstavljaju kognitivnu, a tri motivacijsku samoregulaciju. Prve tri komponente odnose se na kognitivni dio samoregulacije. Prva predstavlja prethodno znanje koje uključuje znanje o idejama, činjenicama i definicijama, kao i postupke koji se odnose na formule i pravila. Opće kognitivne strategije nužne za procesiranje informacija predstavljaju drugu komponentu modela te uključuju strategije kao što su selektivna pažnja, dekodiranje, uvježbavanje, elaboraciju i organizaciju. Treća komponenta opisuje metakognitivne vještine, koje uključuju usmjeravanje, planiranje, izvođenje, nadgledanje, refleksiju i samoprovjeru. Učenici kojima nedostaje prethodno znanje u ovim kognitivnim strategijama regulacije doživjet će poteškoće pri određivanju i ostvarivanju vlastitih ciljeva učenja. Kako bi postigli uspjeh, oni se moraju oslanjati na vanjsku regulaciju, kao što su zadatci koje su zadali nastavnici. Sljedeće tri komponente odnose se na motivacijski dio samoregulacije. Na razini znanja specifičnog za područje, četvrta komponenta predstavlja ukupno znanje o kogniciji i motivaciji koje potječe iz direktnih ili indirektnih iskustava. Model razlikuje metakognitivno znanje od motivacijskih uvjerenja koja se odnose na specifično područje. Motivacijske strategije u petoj komponenti uključuju atribucije, obrambeni pesimizam, procese suočavanja koji služe za mijenjanje stresora i nošenje s negativnim emocijama, izbjegavanje truda i stvaranje namjere učenja. Učenjem upravljaju principi samoregulacije, jer ono uključuje osobu kao aktivnog izvršitelja koja koristi voljne procese usmjerene na ostvarenje cilja. Povećan interes za istraživanje regulacije motivacije u okviru postojećih modela samoreguliranoga učenja u novije je vrijeme rezultirao potpunijim razumijevanjem prirode procesa regulacije motivacije i njihovih složenih odnosa s ostalim ključnim komponentama samoreguliranoga učenja. Istraživači su općenito suglasni da je sposobnost aktivne