Katkad može biti teško pronaći motivaciju za učenje, čak i ako je u pitanju važan ispit ili odgovaranje o kojemu ovisi zaključna ocjena. Društvene mreže, izlazak s ekipom, pa čak i gledanje u točku na zidu čini se hitnije i zanimljivije od svladavanja gradiva koje samo čeka pravi trenutak. Najveći problem? Kako početi i natjerati se zapamtiti sve potrebno. Motivacija je psihološki proces ili stanje unutar pojedinca koje potiče, usmjerava i postojano održava dobrovoljno ponašanje i akcije usmjerene prema određenom cilju. Kao temeljna i cjeloživotna potreba kojom usvajamo navike, znanja, vještine i sposobnosti te razvijamo kreativne mogućnosti, motivacija zahtijeva intelektualni napor, koncentraciju i upornost. Proučavanje motivacije se, dakle, odnosi na spoznavanje procesa koji aktiviraju i usmjeravaju ponašanje pojedinca, a rezultat su unutarnjih motiva, koje čine potrebe, kognicije i emocije te vanjskih događaja koje čine situacije i interakcija pojedinca u širem društvenom kontekstu. Motivacija kao psihološki proces potiče pokretanje, smjer i postojanost dobrovoljne akcije usmjerene ka cilju, a čine je potrebna energija i napor, postojanje ili ne unutarnjih i/ili vanjskih zapreka i obrambenih mehanizama te blizina cilja. Intrinzična motivacija spontano proizlazi iz psiholoških procesa i potreba, znatiželje, sklonosti, vjerovanja, stavova, vrijednosti, težnje za rastom i razvojem i potiče zadovoljstvo i visoku motiviranost bez obzira na vanjske stimulanse. Ekstrinzična motivacija proizlazi iz vanjskih događaja, njihovih poticaja koji mogu osobu potaknuti ili odvratiti na određeni oblika ponašanja s obzirom na vjerojatnost da će takvo ponašanje za posljedicu imati nagradu ili kaznu. Dosadašnja su istraživanja utvrdila postojanje odnosa i zakonitosti koje upućuju na sljedeće: iako nije pravilo, u većini slučajeva ekstrinzično motivirano ponašanje, ako su nagrade očekivane i opipljive, smanjuje intrinzično motivirano ponašanje, iako ono potiče ustrajnost prema cilju, a na sam proces učenja utječe tako da percepcija o nagradi koja će uslijediti stečenim znanjem odvlači pažnju od želje za učenjem na želju za nagradom (Reeve, 2010). Mozak uči jer je to njegova funkcija: kako to da je poučavanje često tako složena aktivnost? Jedan važan razlog jest da još nismo shvatili slojevitost i eleganciju načina na koji mozak uči, osobito kako funkcionira optimalno. Mnogi i danas smatraju da se učenje zbiva pamćenjem činjenica i specifičnih vještina. Pritom se zanemaruje golem kapacitet mozga za upijanjem neposrednog životnog iskustva, za traganjem za smislom. Najbolje se uči kad se uči na više razina odjednom, najviše se uči kad je onaj koji uči uključen u bogatu, multisenzornu realnu životnu situaciju. Obogaćena okolina koja uključuje sve osjete učenika, stalnu povratnu informaciju od učitelja i vršnjaka pomaže hraniti golemi apetit mozga za poticanjem. I za kraj, sastavnice učenja i poučavanja koje su usklađene s osobinama funkcioniranja mozga jesu: sadržaji
