Škola, jutro, hodnik, nekoliko minuta prije početka nastave. Jedna bilježnica putuje od klupe do klupe. Prizor je poznat svakom učitelju i lako ga je proglasiti lijenošću. Psiholozi, međutim, u njemu vide odgovor na više pitanja koja si učenik postavlja svjesno ili nesvjesno. Tamara Murdock i Eric Anderman objavili su 2006. model akademskog nepoštenja koji se svodi na tri pitanja. Koji mi je cilj? Mogu li to napraviti? Koliko me to košta? Učenik prepisuje kad mu je cilj „imati zadaću”, a ne nešto naučiti, kad ne vjeruje da je sam može riješiti i kad procijeni da je rizik malen, a korist odmah vidljiva. Prvo pitanje je ključno. Učenici češće varaju kad razred doživljavaju kao natjecanje u ocjenama i bodovima, a rjeđe kad vjeruju da je cilj nastave razumijevanje i napredak. Ako se domaća zadaća pregledava samo po tome je li napisana i je li rezultat točan, poruka učeniku glasi: važno je donijeti gotov proizvod. Prepisivanje je tada najbrži put do njega. Drugo pitanje odnosi se na osjećaj kompetentnosti. Učenik koji je na satu izgubio nit često kod kuće stane već kod prvog zadatka. Tada ima dvije mogućnosti: donijeti praznu bilježnicu i pokazati da ne zna i dobiti minus, negativnu ocjenu ili prepisati i sačuvati obraz. Za mnoge adolescente, kojima je mišljenje vršnjaka i učitelja jako važno, druga mogućnost djeluje manje bolno. Mnogi učenici prepisivanje domaće zadaće ne smatraju ozbiljnim varanjem, nego oblikom suradnje. Ako se to u razredu rijetko otkriva i nema sankcija od učitelja onda je prepisivanje vrlo često. Postoji i praktičan razlog a to je vrijeme. Učenici koji istodobno imaju više predmeta, izvannastavne aktivnosti i dugo putovanje do škole katkad prepisuju ne zato što ne mogu, nego zato što ne stignu. U takvim okolnostima prepisivanje postaje strategija preživljavanja, a ne svjesna odluka protiv učenja. Vrijedi li se uopće boriti za domaću zadaću? Apsolutno da, jer istraživanja su pokazala pozitivnu povezanost domaće zadaće i školskog uspjeha. Ta korist, međutim, pretpostavlja da je učenik zadaću sam rješavao. Učenik koji prepiše propušta upravo onu vježbu zbog koje se zadaća zadaje. Što učitelj može učiniti da učenici samostalno pišu zadaću? Najvažnije je objasniti učeniku svrhu domaća zadaće. Pogreška u domaćoj zadaći je informacija, a ne prekršaj ili kazna. Učenje je uvidjeti pogrešku i samostalno je popraviti. Zato zadajte manje, ali smislenije zadatke. Kraća zadaća koju učenik može samostalno riješiti vrijedi više od duge koju će prepisati. Provjerite razumijevanje na satu. Ostavite mogućnost da učenik kaže „nisam znao”. Ako priznanje ne donosi kaznu, prepisivanje gubi smisao. Domaća zadaća koja je preteška za većinu učenika i kada roditelji nisu dovoljno kompetentni da pomognu svojoj djeci dovodi do frustracija i osjećaja nemoći. Kad je riječ o domaćoj zadaći tijekom vikenda ili praznika, učenici su češće nemotivirani, zadaću doživljavaju kao nepravdu jer im uskraćuje osjećaj cjelovitosti vikenda, praznika i obiteljskih