Mit ili istina o hipnopediji

Ideja o mogućnosti učenja za vrijeme spavanja ili hipnopedije spominjala se u književnosti u djelima znanstvenofantastične tematike. Budući da čovjek oko trećinu života provede spavajući, praktična implikacija hipnopedije bila bi njezino prakticiranje za usvajanje novih znanja te, posljedično, ušteda velike količine vremena. Sredinom prošlog stoljeća provedena su istraživanja na ovu temu. Le Shan je 1942. godine pokušao odviknuti 20 dječaka, u dobi od 8 do 14 godina, od griženja noktiju. Tijekom 54 noći je, 300 puta svaku noć, eksperimentalnoj grupi dječaka puštao auditivnu snimku rečenice: „Moji nokti su gorkog okusa.” Kontrolna grupa dječaka nije slušala tu rečenicu. Nokte im se provjeravalo četiri puta tijekom osam tjedana. Čak 40 posto dječaka iz eksperimentalne grupe prestalo ih je gristi, dok je isto učinilo tek nekoliko dječaka iz kontrolne grupe. Emmons i Simon su 1960-ih tvrdili da je hipnopedija nemoguća. Proveli su istraživanje u kojem su ispitanicima, tijekom spavanja, čitali listu od deset imenica. Sutradan su im prezentirali listu od 50 imenica među kojima je bilo i onih deset koje su im čitali prethodnu noć. Ispitanici su ih trebali prepoznati. Uspješnost im je bila na razini nasumičnog pogađanja. Hipnopedija je, u tom smislu, povezana s tehnikom koja je danas poznata pod nazivom usmjerena reaktivacija memorije. Za razliku od ideje učenja tijekom spavanja, tehnika usmjerene reaktivacije memorije spaja novostečene informacije sa zvukovima koji se kasnije mogu reproducirati ili umnožavati tijekom elektroencefalografije. Ova se tehnika pokazala uspješnom u poboljšavanju pamćenja kod raznih skupina ljudi, a također uključuje i učenje jezičnih vještina, motoričkih sposobnosti i prostornog pamćenja. Istraživanja koja su provedena u svrhu provjere tehnike usmjerene reaktivacije memorije pokazala su da takav način učenja informacija blagotvornije djeluje na pamćenje od razdoblja budnosti. Kako je pojam hipnopedije plijenio pažnju javnosti, neke komercijalne tvrtke iskoristile su tu popularnost i vještim reklamiranjem uspjele prodati različite vrste uređaja koji su se automatski uključivali i isključivali tijekom spavanja osobe te reproducirali sadržaj koji je osoba htjela naučiti i zapamtiti. Postoje i brojne kritike koje se pripisuju opisanim istraživanjima. Neki od istraživača nisu ispravno koristili kontrolnu i eksperimentalnu grupu ispitanika, a neki kontrolnu grupu nisu ni imali. Većina ih nije uspoređivala uspješnost učenja sadržaja u budnom stanju s uspješnošću učenja istog sadržaja za vrijeme spavanja. Uzorci ispitanika bili su vrlo maleni i prilično homogeni, istraživanja se dosta razlikuju po korištenim materijalima (smislene, besmislene, poznate ili nepoznate riječi) i metodama kojima su ispitivali uspješnost učenja (prepoznavanje riječi među ponuđenim primjerima ili dosjećanje). Zaključno, nema jasnog odgovora na pitanje je li hipnopedija moguća ili nije. Kontradiktorni rezultati sami po sebi, ne omogućuju nikakav zaključak