Kad učenik kaže „ne volim čitati”, najčešće misli da ne voli čitati ono što mora, do roka koji je netko drugi odredio, s bilješkama koje će se provjeravati. E. Deci i R. Ryan u teoriji samoodređenja opisuju tri osnovne psihološke potrebe: autonomiju, kompetentnost i povezanost. Kad su one zadovoljene, raste unutarnja motivacija i činimo nešto zato što nam je samo po sebi zanimljivo. Lektira kakvu učenici često doživljavaju pogađa sve tri spomenute potrebe: naslov je zadan, jezik djela može biti pretežak, a čitanje je samotan zadatak koji završava ocjenom. Jedan od razloga zašto neki vole čitati, a neki ne sama je vještina čitanja. Keith Stanovich 1986. je opisao tzv. Matejev efekt u čitanju. To je psihološki i obrazovni fenomen koji opisuje kako se početne male razlike u vještinama čitanja kod djece drastično povećavaju tijekom vremena, a sažima u pravilo: „Bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji.” Naziv Matejev efekt u literaturu je ušao po citatu iz Matejeva evanđelja u Bibliji, koji kaže: „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.” U edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi ovaj se fenomen najčešće povezuje s djecom s teškoćama učenja. Djeca koja rano dobro čitaju tako čitaju više, pa im se rječnik i razumijevanje dodatno razvijaju; oni koji čitaju s mukom čitaju manje i zaostaju sve više. Učeniku kojemu je čitanje naporno debela knjiga nije izazov nego potvrda neuspjeha. Tada izbjegavanje nije lijenost, nego zaštita samopoštovanja. Tome pridonosi i jezik jer ako učenik u gotovo svakoj rečenici zastaje zbog nepoznate riječi ili zastarjelog izraza, razumijevanje nestaje kao i užitak u knjizi. Knjiga se danas natječe s ekranima koji nude brzu i stalnu nagradu pa čitanje mora nuditi nešto što ekran ne nudi – dublji doživljaj, razgovor, osjećaj da sam nešto sâm otkrio. Kako se može pomoći učenicima? John Guthrie i Allan Wigfield razvili su program poučavanja čitanja (CORI) koji se temelji na izboru, zanimljivim temama i suradnji učenika. Njihova istraživanja pokazuju da takav pristup povećava angažiranost u čitanju. Iz toga slijedi nekoliko praktičnih savjeta, pa ih navodimo. Dajte izbor gdje god program to dopušta. I izbor između dvaju naslova ili između redoslijeda čitanja jača osjećaj autonomije. Povežite djelo sa životom učenika. Pitanje „što biste vi učinili na mjestu lika?” otvara više od pitanja „tko je glavni lik?”. Razgovarajte o knjizi umjesto da samo provjeravate je li pročitana. Za mlađe učenike pročitajte naglas prvo poglavlje. Prilagodite očekivanja slabijim čitačima. Kraći odlomci, audioknjiga uz tekst ili rad u paru nisu popuštanje, nego put prema kompetentnosti. Budite model. Učenici trebaju vidjeti odrasle koji čitaju i o tome govore s veseljem. Francuski pisac i profesor Daniel Pennac u knjizi „Comme un roman” napisao je „deset neotuđivih prava čitatelja”, među kojima su pravo da se ne pročita knjiga do kraja i pravo da se preskaču stranice. Ne