
Kako uhvatiti tempo rada s učenicima koji uporno zaboravljaju osnovne definicije, vječno su umorni, gotovo sve im je dosadno, a nastavniku se obraćaju svisoka? U osmom razredu ne znaju što znači autohtono, antikvarijat, fusnota, ustav, politička stranka, pa i udovica ili – misa. Misa je za njih mjesto gdje se ide u crkvu, autohtono iskrive u – „autohotno”
Kako učitelji i nastavnici izlaze na kraj s ne baš malim udjelom učenika kojima se digitalni svijet uvukao pod kožu do te mjere da ih ovozemaljsko prizemlje ničime ne privlači? Vokabular im je izrazito oskudan, ne poznaju riječi poput prijestolnica, fusnota, antikvarijat. Autohtono izgovaraju „auto-hotno”. U nižim razredima osnovne škole ne znaju vezati vezice, a u srednjoj više ne pamte tablicu množenja. Ne znaju na kartu smjestiti glavne gradove država Europe koje, usput, pišu malim slovom. Misa je za njih „mjesto na koje se odlazi u crkvu”, a ustav „onaj neki zakon”. Ne gledaju kanale na TV-u, i Netflix im je passé, ne čitaju knjige, predug im je, eto, i kratki sadržaj. Slabo se koncentriraju i teško ih je impresionirati, pogotovo riječima. Vježba križnog koraka na TZK završava zapletanjem nogu, ne znaju kolut naprijed, kamoli nazad, ne ide im preskakanje vijače. I, da, stalno se žale na umor.