Gdje to piše?

Naravno, neke od situacija su karikirane, neke i nisu... i, naravno, neka od ovih ponašanja zaista i jesu navedena u određenim pravilnicima, statutima i kućnim redovima škola, jedino što onaj tko postavlja pitanje to ne zna. No, nije o tome riječ. Riječ je o kontinuiranom propitkivanju što profesor smije ili ne smije, otvorenom traženju grešaka i svođenju nastavnog procesa u šablone u kojima se profesor kreće isključivo prema „crno na bijelo” precizno zapisanim pravilima. Prije se govorilo kako djeci treba postaviti granice, sada se... hmm... granice, i to vrlo uske, postavljaju profesorima. Propisi i pravilnici ne mogu navesti sva moguća ponašanja. To naprosto nije moguće jer ponašanja ima bezbroj. Zakoni i pravilnici ne mogu regulirati sve, ne mogu napisati što se sve smije, a što se ne smije. To se posebno odnosi na područje odgoja. A škole su, svi to znamo, odgojno-obrazovne ustanove. Jesu li roditelji u svom odgoju determinirani popisima i detaljnim normama? Je li u međusobnom odnosu njih i njihove djece sve popisano, opisano i propisano? Odgoj se temelji na načelima i ciljevima. Osnovno je načelo da odgojitelj zna više od odgajanika i odgojitelj je taj koji određuje pravila, asistira i pazi na njegovo ponašanje. U današnjoj obrazovnoj praksi „popikavamo” se već na ovome. Ni roditelji ni djeca nisu baš sigurni da odgojitelj zna bolje, već u začetku im smeta premisa da bilo tko zna bolje od samog djeteta. A koji su ciljevi odgoja? Rast i razvoj, integritet, dobre navike, socijalizacija, izgrađivanje osobe na karakternom, moralnom, intelektualnom i radnom planu. Profesor koji odgaja, koji želi dobro za učenika i za njegovu okolinu, koji djeluje i primjerom, i uputama, i tumačenjima, i nagradama, i kaznama, koji potiče, ali i ograničava gdje je potrebno, to je profesor za kojeg bismo trebali biti sretni da ga naša djeca imaju. A to nije onaj kojeg se kontinuirano propitkuje prema scenariju „Gdje to piše?”. Nitko ne očekuje da se profesor ponaša kao tradicionalni ili karizmatski autoritet, prisjetimo se malo nekih temeljnih teorija Maxa Webera. Ali on ne smije biti ni bezlični birokrat, a kamoli onaj njegov najradikalniji i najnegativniji izdanak na kojeg je upozoravao i sam Weber, a kojeg poznajemo putem pojma „željeznog kaveza”: dehumaniziran, onaj koji tretira ljude kao brojeve, zarobljen u sustavu besmislenih procedura, ugašene slobode, spontanosti i smisla. A upravo diktatura „Gdje to piše?” profesora svodi na činovnika, sitnog birokrata, administratora, tehničku podršku koju kontroliraju sami korisnici... No, promijenimo malo rakurs. Kad već načelo „crno na bijelo” susrećemo u učionici, logično je očekivati da vrijedi u svim aspektima koji se odnose na funkcioniranje škole. Na primjer, da prosvjetni inspektori i nadležni savjetnici pogreškama smatraju postupanja koja su izravno u neskladu s nekim zapisanim člankom, stavkom, odredbom... Ipak, začuđujuće, načelo „Gdje to piše?” za ove instance ne vrijedi. Odgojna mjera se ukida jer nije