Razumna granica – bolja polovica odgojne hrabrosti

Veliki dio današnjih učenika bez zadrške traži ono što hoće (od sitnica kao što su odlazak na toalet do zaključene petice na prosjek 4,1), želje se ne skrivaju, a često se i aktivno radi na njihovu ispunjenju (žicanje, pritisak, čak i svađanje, durenje…). Neki oblici ponašanja kakvi prije nisu bili poznati u školskom životu sada su uobičajeni. Jasno je da škole više nisu rasadnici autoriteta, jasno je i zašto je to tako. Tretman medija i nadležnog ministarstva te niska primanja profesora odradili su svoje. No, ima tu još jedan bitan razlog koji daleko više zadire u živote mladih ljudi. Profesori nemaju autoriteta jer ga nemaju ni roditelji. Projekt sreća Pristup roditelja prema djeci od najranije dobi doveo je do ovog rezultata. Većini roditelja glavni je cilj odgoja sretno dijete. „Projekt sreća” postao je nadređen „Projektu uspjeh” koji je do relativno nedavno bio dominantan (no, da se ne zavaravamo, sreća u pravilu podrazumijeva uspjeh). Teško nam je kad su nam djeca žalosna. Često i nepodnošljivo. Imamo snažan poriv da to riješimo. I sačuvamo ih od svih negativnih osjećaja. Ne želimo da tuguju, ne želimo ni da su bijesni i ljuti, nipošto ne želimo da smo mi sami uzrok toga. Imamo osjećaj da će se nešto grozno dogoditi ako budu tužni i razočarani, da će im stradati mentalno zdravlje ili da će izgubiti povjerenje u nas, roditelje. I zato popuštamo, zato tako teško kažemo ne. I zato današnja djeca roditelje i druge odrasle ne doživljavaju kao autoritete. Iluzija je da oni autoritete ne trpe same po sebi, da su slobodniji, slobodoumniji i samosvjesniji, radi se naprosto o generaciji koje ne trpi tradicionalne autoritete roditelja i škole, ali su i više nego prijemčivi za autoritete drugih vrsta. Kako upozorava psihoterapeut Gabor Maté, autoritet i granice preduvjet su sigurnosti pa zapravo djeca iskonski, biološki trebaju roditelje kao sigurnu bazu. Izostane li autoritet roditelja, autoritet postaju vršnjaci ili utjecaj posredovan društvenim mrežama. Roditelj mora moći reći ne, a istodobno pružiti djetetu siguran prostor da odtuguje to „ne”. Suze zbog neispunjene želje nazivaju se „suzama uzaludnosti”. Strah od bijesa Te suze (figurativne ili stvarne) transformiraju djetetov mozak i uče ga adaptaciji. Ako roditelj kontinuirano popušta, dijete nikada ne prođe proces adaptacije i ne razvija otpornost. Bez sigurne roditeljske baze utemeljene i na autoritetu ono postaje ili povodljivo, ili anksiozno, ili s niskom tolerancijom na frustraciju, ili osjeća kroničnu prazninu i dosadu (ili pak više toga od navedenog). Dakle, vrlo često naša djeca postaju nesretna upravo zato što ih kao roditelji želimo sačuvati od nesreće. U manjem intenzitetu, ali supstancijalno jednako i nastavnici se boje bijesa i gubitka ljubavi djece s kojom rade. Teško im je odbiti neku želju ili očekivanje, čak i kad sami misle da bi trebali. I oni popuštaju. Ako ipak odbiju traženja učenika, pokušavaju se sakriti iza propisa ili mišljenja ravnatelja. Teško im je reći: „Ne, jer ja