Generacija čija je svakodnevica ‒ neizvjesnost

Neizvjesnost, smetnje, povećana upotreba ekrana i razorna anksioznost samo su neke od posljedica zatvaranja škola tijekom pandemije Kad je riječ o katastrofama, djeca se obično „zanemaruju i zlostavljaju”, tvrdi stručnjakinja za katastrofe, profesorica Lucy Easthope. Zato se, kad su škole prije pet godina zatvorene zbog bolesti COVID-19 i nastava je prešla online, u njoj oglasio alarm. „Lockdown me prestrašio”, rekla je. Vladini planovi bili su usmjereni na sigurnost djece, no mnoga su bila izložena većem riziku od obiteljskog nasilja. Uvođenje online nastave narušilo je teško stečeni društveni dogovor između škola i roditelja „za cijeli život”. Škole se još bore sa „zastrašujuće visokim razinama izbjegavanja škole”, kaže Easthope. I dok su nekad roditelji i učitelji radili zajedno kako bi pomogli djetetu koje je odbijalo školu vratiti se u učionicu, odjednom su se pojavili roditelji koji više ne vide vrijednost škole. Posljedice su vidljive i pet godina nakon: neizvjesnost, veće društvene nejednakosti, ubrzana digitalizacija i sveprisutna anksioznost. Zaustavljen društveni razvoj Djeca rođena tijekom pandemije sada imaju pet godina i bore se s osnovnim razvojnim ciljevima. U Engleskoj je 1,6 milijuna djece i dalje redovito odsutno iz škole, a studenti kojima su pandemijske godine „ukradene” još pate od mentalnih teškoća. Felix, nazvat ćemo ga tako za potrebe priče, bio je na drugoj godini fakulteta kad je pandemija počela. Kampus se zatvorio, predavanja su prešla online, a cimeri stranci napustili su Ujedinjeno Kraljevstvo. Ostao je sam i još osjeća posljedice. ‒ Postoji velika razlika između mene prije i poslije pandemije. Izvana možda izgledam isto, ali duboka usamljenost tijekom te dvije godine zaustavila je moj društveni razvoj. Osjećam se iznevjereno. Tih se dviju godina gotovo i ne sjećam ‒ žali se Felix. Važni životni trenutci prošli su mu gotovo nezapaženo, svoj 20. i 21. rođendan proslavio je u društvu obitelji, uz tek pokojeg prijatelja, u dvorištu iza kuće. A povjerenje u vlast i institucije duboko je narušeno: ‒ Osjećam da su me pokrali i vlada i sveučilište. Moja sposobnost uspostavljanja odnosa je ugrožena. Skoro mi je 25, a nemam pojma što želim raditi ‒ rekao je Felix. Profesorica Lucy Easthope tvrdi da se sve svodi na to da ovo što se dogodilo nazovemo pravim imenom ‒ a to je katastrofa: ‒ Sada možemo reći da smo svi preživjeli katastrofu. Rečeno nam je da neko vrijeme trebamo biti prestravljeni, pa je došlo do porasta zabrinutih roditelja jer smo im dali sve razloge da budu zabrinuti. Za mnoge ta tjeskoba nije nestala. Vidjela sam majku kako trči za djetetom od oko šest godina i viče: 'Rachel, ruksak ti je otvoren!' Prepoznala sam u njoj ponašanje koje često viđam kod preživjelih nakon katastrofa – oduzet im je osjećaj sigurnosti. Ljudi su na rubu. Odnos djece s ekranima nepovratno promijenjen Istovremeno, odnos djece i ekrana nepovratno se promijenio. Easthope se sjeća kako je njezina petogodišnjakinja koristila tri uređaja