Svakodnevica nastavnika na više radnih mjesta

Činjenica jest – dozlogrdili su im svi ti kilometri. Katkad im je, kažu, puna kapa svega, no na koncu zaključe da vole raditi s manjim brojem predivne djece, u kolektivima prepunim razumijevanja, s ravnatelji(ca)ma koje ih podupiru, razumiju. I zato ostaju na takvom tempu rada U razgovoru s učiteljima i nastavnicima na radu u više škola primijetili smo isti izraz za opis posla – izazovno. Zvuči preblago, pogotovo kada je riječ o radu u kombinaciji osnovne i srednje škole Profesor latinskog i grčkog jezika Ante Grković iz Splita radi u tri škole – Srednjoj školi „Antun Matjašević Karamaneo” u Visu, Prvoj gimnaziji u Splitu te kao zamjena u Srednjoj školi Bol na Braču. Svaki dan radi u nekoj od tih škola jer se, kaže slikovito, drukčije ne bi mogao teleportirati. Najteža varijanta mu je Bol. Tada ustaje oko 4 sata ujutro, u 5.30 sati ima autobusnu liniju do trajektne luke, potom sjeda na trajekt u 6.15 sati da bi oko 7.15 bio u Supetru. Najbolja mu je varijanta kada ga iz Supetra za Bol vozi netko od kolega. Problem je katkad povratak za Split. Autobus iz Bola za Supetar katkad kasni, a trajekt ne čeka bus. Ako zakasni, slijedi višesatno čekanje. Put do škole na Visu mu je, kaže, puno jednostavniji: kada je na nastavi u petak prvi sat, tada na Visu prespava – za smještaj se snađe. – Jedino radom u tri škole uspijevam popuniti normu. Izmjenjivao sam škole od kada sam završio fakultet, radio sam primjerice u Sinju kao zamjena, kao i u Srednjoj školi Braća Radić u Kaštelima, što se doima blizu Splitu. No, lakše je doći do Visa nego do Kaštela – priča profesor. Izračunao je da je tjedno na putu barem deset i pol sati. Sve nas je više – Naporno je jer ne provodim dovoljno vremena kod kuće. Planira se, naravno, unaprijed. S druge strane, uživam u radu u školi na Visu, u Bolu je iscrpljujuće zbog puta. Mislim da bismo svi mi putnici koji radimo u više škola ipak trebali imati dodatnu naknadu za vrijeme utrošeno na put. Tehnički, nismo na poslu, no izdvajamo vrijeme za dolazak do radnog mjesta – govori Ante Grković. Jedan je od osmero sugovornika Školskih novina na temu svakodnevice nastavnika koji rade na više škola. Iako nas nastavnici upozoravaju da je takvih slučajeva sve više – zato što zbog smanjenja broja djece nastavnici i učitelji gube norme pa su prisiljeni, kao što jedna nastavnica kaže, poput hrčaka skupljati sate za punu normu – u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih nismo uspjeli dobiti podatke o njihovu broju. Problem im je u aplikaciji koja zbraja i nastavnike na zamjeni. Nastavnica glazbene kulture, Splićanka Sunčica Orlić, već je veteranka. Radi u školama u Drnišu, Lišanima Ostrovičkim i na Hvaru, do kojih se vozi automobilom (svojim ili joj prijevoz omoguće kolege), autobusom, trajektom ili katamaranom. Ukupno radi u tri škole, ali na četiri lokacije. Unatoč tomu, zvuči ispunjena energijom. – Za nas glazbenjake to je karakteristično, skupljamo sate kao hrčci. Radim u Srednjoj školi Hvar, koja ima izdvojenu lokaciju s gimnazijskim