Izlazak iz okvira klasične nastave

Svi se rađamo različiti, kako po izgledu tako i po sposobnostima, ali je važno znati da prihvaćanje nije nešto s čime se rađamo, već se ono uči i razvija odgojem, kako u obitelji tako i u školi Čitanjem prigodne priče i razgovorom o jednostavnim i složenim emocijama učenici su osvijestili kako su one važne, prirodne i sastavni dio svakodnevnoga života Godine 2021. odlučila sam svoj plan rada u školi obogatiti drukčijim sadržajem te izići izvan klasičnih okvira nastave. Pozvala sam članove „Rajske ptice”, udruge za osobe s intelektualnim teškoćama Karlovačke županije, da prisustvuju mojim satima i aktivno sudjeluju u nastavnom procesu. Smatram da je današnje učenike potrebno senzibilizirati za suživot s osobama s teškoćama u razvoju, poticati ih na interakciju te razvoj socijalnih vještina i primjerene komunikacije. Upravo zato osmislila sam niz zajedničkih aktivnosti kojima su se ove vrijednosti mogle ostvariti u stvarnom, neposrednom susretu. U suvremenom društvu mnogim mladima nedostaje empatija i briga za druge, stoga sam odlučila barem djelomično otvoriti vrata tom svijetu aktivnim i kontinuiranim suradnjama, koje se iz godine u godinu nadograđuju radi stvaranja tolerantnijega, otvorenijega i inkluzivnijega školskoga okružja. Brisanje granica Prvi susret u našoj školi, koji smo simbolično nazvali „Ljepota različitosti”, okupio je moje tadašnje učenike šestog razreda i korisnike Udruge „Rajska ptica” s voditeljicama Nikolinom Bakale Opat i Martinom Klešić. Susret je u početku djelovao pomalo neobično, barem tijekom prvih nekoliko minuta, jer sudionici nisu znali što očekivati ni kako se međusobno ponašati. Međutim, vrlo brzo, za vrijeme odvijanja radionica slobodnoga karaktera, u igri praćenoj smijehom učenici i njihovi gosti počeli su se upoznavati, razvijati prijateljsko ponašanje te se spontano poticati na uzajamno prihvaćanje. Jako mi je bilo važno da moji učenici osvijeste da smo svi različiti – kako u izgledu tako i u sposobnostima – te da svatko od nas zaslužuje biti prihvaćen u svojoj zajednici. Prihvaćanje nije nešto s čime se rađamo, već se ono uči i razvija odgojem, kako u obitelji tako i u školi. Upravo to smatrala sam svojim osobnim zadatkom i misijom kao učiteljice. Vjerujem da samo takvim načinom razmišljanja i djelovanja možemo pridonijeti promjenama u društvu – promjenama nabolje. Za sljedeću zajedničku aktivnost dogovorili smo se da to bude toga proljeća u Karlovcu, uz rijeku Koranu, gdje smo realizirali nastavu na otvorenom, što se pokazalo kao pun pogodak. U radionice su se tom prigodom uključili i poneki roditelji, čime je cijeli projekt dobio dodatnu vrijednost i širinu. Od 2022. godine ostvarujemo suradnju s Centrom za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Karlovac, ustanovom koja obrazuje učenike do 21. godine života. Početak suradnje obilježio je poziv djelatnici Centra, edukacijskoj rehabilitatorici Dubravki Kocanjer, koja je svesrdno prihvatila prijedlog dolaska svojih učenika u našu školu, u moj tadašnji sedmi