Sigurnosne mjere slaba su karika, nužna je prevencija i rad s mladima

Četiri zamjerke novom protokolu o sigurnosti u školama pronašli su ravnatelji nakon prvog dana primjene novih mjera: neodrživost organizacije cjelodnevnog dežurstva čistačica i domara na školskim portama, upitnost mjere koja propisuje da zaduženi školski zaposlenici mogu roditeljima iz sigurnosnih razloga na ulazu u školu pregledavati torbe, bojazan učenika da će se zbog zaključanih škola osjećati 'kao u zatvoru' i pitanje zašto osnovne škole u Zagrebu imaju zaštitare, a srednje škole ne Uz statistiku prema kojoj je samo u srednjim školama Europe u posljednjem desetljeću zabilježen 41 oružani napad s posljedicom 206 žrtava od kojih je 48 smrtno stradalo, a u ostatku svijeta – u kojem prednjači SAD – više je od 500 žrtava u 151 napadu, ne čini se uvjerljivom tvrdnja kako su „škole u Hrvatskoj sigurna mjesta” (autor tvrdnje ‒ ministar Radovan Fuchs). Ista je teza više puta ponavljana (još nekoliko puta ministar pa ravnatelj Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja Momir Karin na HTV-u), očito u pokušaju smirivanja građana nakon zločina tijekom kojega je život u zagrebačkoj školi izgubilo sedmogodišnje dijete. Ako nam europska statistika nije dovoljna, uočimo jedan od pokazatelja stanja u školama Hrvatske na koje upućuju novi podaci Ministarstva unutarnjih poslova: u prošloj školskoj godini policija je zabilježila 666 događaja povezanih s odgojno-obrazovnim ustanovama i neprihvatljivim ponašanjima mladih te nasiljem među djecom i mladima. Po MUP-ovim svježim podacima za ovu školsku godinu, dosad je evidentirano 355 događaja. Naglašavaju kako je u velikom broju slučajeva riječ o događajima u kojima nema obilježja kažnjivih djela, ali su, kako navode u MUP-u, „od važnosti za ranu intervenciju i međusektorsku suradnju u prevenciji razvoja delinkventnih ili ugrožavajućih ponašanja mladih”. Tu suradnju policija je uspostavila s djelatnicima u ministarstvima, navode u MUP-u. Sigurna javna mjesta ne postoje, tako ni škole, pri čemu desetljećima svjedočimo pokušajima dobrog dijela europskih zemalja da školsku zajednicu učine donekle neprobojnim prostorom, gradeći među ostalim visoke zidove oko škola, stvarajući od njih utvrde u strahu od terorizma. Hrvatska se može smatrati tek sretnicom jer do 20. prosinca sličan tragičan događaj nije zabilježen desetljećima, pa je 60-ak posto škola (uglavnom osnovnih) sporadično zaključavalo svoja vrata prevenirajući neželjene ulaske u svoj prostor. Tragedija u OŠ Prečko, nažalost prekasno, ispala je okidač za uvođenje sigurnosnih mjera u hrvatske škole. Niti užasan beogradski slučaj nije 'upalio alarm' hrvatskim prosvjetnim vlastima, jednako kao ni podaci MUP-a o rastu broja dojava škola o nasilju unutar njih, jednako kao ni stalna upozorenja psihologa i djelatnika škola o problemima mentalnog zdravlja djece i mladih. Upravo problem vršnjačkog nasilja s kojim se suočava niz škola vapio je za interventnim mjerama, no one su uporno izostajale. Ipak, ubrzo nakon tragičnog zagrebačkog događaja