Krleža o slikarima, likovnosti, glumištu i povratcima

Pisao je Krleža o slikarima i likovnosti – eseje, predgovore, enciklopedijske članke, komentare izložbi, dnevničke zabilješke i marginalije; sa slikarima kao glavnim likovima napisao je tri drame i roman, a likovne su teme prisutne u mnogobrojnim djelima. U dramama su „tri Krležina slikara” – Michelangelo iz istonaslovne legende, Leone Glembay iz Gospode Glembajevih i Aurel iz Lede, a odnedavna im se pridružio i četvrti, Goya

Sa stajališta povijesti književnosti i književne kritike posve nevažno, proizvoljno, čak i promašeno, ali valjano sa stajališta čitatelja koji neopterećen naputcima, propisima i zahtjevima što ga salijeću iz nepregledna niza preskriptivnih i deskriptivnih traktata o čitanju književnih dijela slobodno, opušteno i s užitkom šeće itekako slikovitim svijetom Krležinih novela, romana i drama, među mnogim pitanjima na posljednjem mjestu zacijelo nije i pitanje: Što su Krleži slikari, a on slikarima da on o njima toliko raspravlja i piše, a oni njega toliko slikaju i rišu? 

Odgovor na drugi dio pitanja dali su mnogi, nije mi ga ovdje ponavljati. Ukratko: bio je ličnost, velika – imao je lice, zahvalno. Zašto je pak Krleža toliko pisao o slikarima i likovnosti te o živim pozorničkim „slikama”? O Goyi, za kojega se dugo mislilo da mu je ostao dužan najavljenu dramu iz ciklusa o genijima, ali je nedavno mladi krležolog Pavle Bonča pronašao najmanje stotinu godina star autograf, istina nedovršene drame o španjolskome dvorskom slikaru, a Zijah Sokolović od srpnja 2023. izvodi je kao monodramu, potom o Breughelu, Boschu i Groszu, o Kraljeviću, Dobroviću, Hegedušiću, Babiću i drugima? Malo je reći da je od gimnazijskih dana volio slikarstvo i likovnost uopće. Imao je on i slikarskoga dara, crtačkoga zapravo. Svjedoče o tom i njegova autokarikatura i scenografske skice na autografu Vučjaka. Zanimalo ga je slikarstvo. Cijenio ga je, pratio, proučavao, smatrao ga važnim. Nije mu bilo svejedno što se u njemu i s njim zbiva. Imao je vrlo stroge poglede na likovnu umjetnost, konzervativne govorilo se u doba kad je figuracija bila nepristojna riječ. Danas tomu nije tako. 

Slikari kao glavni likovi 

Pisao je Krleža o slikarima i likovnosti – eseje, predgovore, enciklopedijske članke, komentare izložbi, dnevničke zabilješke, marginalije. Napisao je sa slikarima kao glavnim likovima tri drame i roman, a likovne su teme prisutne i u djelima u kojima glavni likovi nisu likovni umjetnici. U dramama su „tri Krležina slikara”, da posudim naslov izvrsne studije Nikole Batušića, Michelangelo iz istonaslovne legende, Leone Glembay iz Gospode Glembajevih i Aurel iz Lede, a, kako rekoh, odnedavna im se pridružio i četvrti, Goya. Prvi je genij koji se bori s materijom, vlastitim demonima i umjetničkim slobodama nesklonim autoritetu. Drugi je neurotik, nervčik, blokiran sumnjama u sebe i smisao svojega slikarstva. Treći je ljubitelj komfora i užitaka te izvrstan zanatlija koji radi po ukusu svojih bogatih mušterija. U četvrtom se genij i buntovni umjetnik našao u „klinču” s konformistom i hedonistom. Naslovni lik romana Povratak Filipa Latinovicza ne samo da je slikar nego i pripada širem glembajevskom društvu. Poveznice su eksplicitne: u Ledi se spominje Bobočka iz romana, u romanu se spominju Križovec iz Agonije te Klanfar i Urban iz Lede. Kritika je te poveznice registrirala i uglavnom ostavila po strani, a roman tematski i žanrovski odredila kao „roman o umjetniku”, Künstlerroman, pa se onda dakako najviše zanimala za to koliko je i kako slikarstvo, jer o njemu je riječ, prisutno u deskripciji, naraciji, dijalogu. O slikarstvu se u Povratku Filipa Latinovicza esejizira na stranicama koje kao da ispisuje Filipov slikarski „pogled na svijet”. O slikarstvu raspravljaju i likovi iz romana, kao što o njemu (i drugim umjetnostima, napose glazbi) raspravljaju likovi u sve tri glembajevske drame, kao što se o likovnoj umjetnosti raspravlja i u Banketu u Blitvi, kao što o njoj i drugim umjetnostima, napose glazbi, raspravljaju i Apatridi u Areteju. „Cijeli je roman”, piše stoga Krešimir Nemec, „zapravo svojevrsna galerija slika i Filipovih razmišljanja o potencijalnim slikama”, a Viktor Žmegač nalazi slikarsku ruku i u „organizaciji teksta”, koju naziva „pikturalnom”. 

Dinamični scenski prizori 

Slika je statična. Ona je, kao što se to obično kaže, zaustavljeni trenutak, ali trenutak kojemu nešto prethodi, za kojim nešto i slijedi, pa se to kretanje u vremenu može i zamisliti, pogotovo iz slika koje nastaju u Filipovoj percepciji zbilje i njegovim zamišljajima mogućih likovnih kompozicija. Od tih, recimo tako, maštom pokrenutih slika do dinamičnih scenskih prizora samo je jedan korak. Prvi ga je učinio Tito Strozzi, Krležin vršnjak, suškolarac i prijatelj u djetinjstvu, koji je godine 1963. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu režirao svoju dramatizaciju Povratka Filipa Latinovicza. Slijedili su ga dramaturg Ante Armanini i redatelj Miro Međimorec godine 1985. u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu pa Georgij Paro 2000. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i Zlatko Vitez 2004. u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu. Banket u Blitvi dospio je, da odmah i to kažem, na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u adaptaciji i režiji Georgija Para u studenom 1981., malo uoči Krležine smrti, a dramatizacije novele Sprovod u Teresienburgu iz glembajevskih proza režirali su Miroslav Belović u sarajevskom Narodnom pozorištu 1984., Ljubiša Ristić u subotičkom Narodnom pozorištu – Népszínházu 1989., Imre Kerényi u budimpeštanskom Madách Színházu 1990., Tomislav Pavković u koprodukciji Hrvatrskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Hrvatskoga kazališta u Pečuhu 2007. te Staša Zurovac u brijunskom Kazalištu Ulysses 2014. 

Kao što mu i naslov kaže, Povratak Filipa Latinovicza nije samo Künstlerroman nego i roman o povratku, a povratak, dakle susret s istim ljudima i/ili prostorom u drugom vremenu, i sve ono što iz povratnikova prepoznavanja ili neprepoznavanja sredine iz koje je bio otišao te njezina prepoznavanja ili neprepoznavanja čovjeka koji se u nju nakon duljeg izbivanja vratio pokreću i neke od najpoznatijih svjetskih drama, od Eshilove Orestije i Sofoklova Kralja Edipa preko Shakespeareova Hamleta do Camusova Nesporazuma, Pinterova Povratka, Shepardova Pokopanog djeteta… U novijoj hrvatskoj dramatici o povratku je riječ, primjerice, u Tucićevoj jednočinki Povratak, Vojnovićevu Ekvinociju, Begovićevoj duodrami Bez trećega. Povratak Leonea u Zagreb dramski je okidač i u Gospodi Glembajevima. MEĐU

Povratak nosi klicu drame 

Povratak, dakle, nosi u sebi klicu sukoba, a sukob klicu drame. Tako je i s Povratkom Filipa Latinovicza. Drama je u njega već upisana. „Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi (…) ”. Pokazat će se, međutim, da je to Filipovo „znanje kako sve dolazi” obmana. On je doista prepoznao slike koje je ponio sa sobom, ali na kraju shvatio da zapravo nije znao ništa jer nije prepoznao ljude kojima se vratio. A svi su ti ljudi – cijeli taj „krug oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevečkog” koji za Filipa postaje „sve enervantniji” – sve su te društvene maske, s jedne strane izrazito teatralne, a s druge likovno poticajne. Kad im se pridruže Sergij Kirilovič Kyriales, s kojim će Filip voditi dijaloge na tragu dijaloga kakve u gotovo svim Krležinim dramama, počevši od Isusa i Sjene te Admirala i Nepoznatog, vode idealisti i sanjari s nihilistima i cinicima, pa fatalna Bobočka, romaneskna blizanka Barunice Castelli, i njezin deklasirani i rastrojeni ljubavnik Baločanski, u taj teatralni svijet ulazi i drama, drama koja priziva pozornicu i žive glumce da otjelove likove. Jednako tako drama i kazalište prožimaju, napose kao metafora društva i svijeta, Banket u Blitvi. Ovako je o tom pisao Aleksandar Flaker: „(…) pripovjedač kao da je sam nazočan na ‘sceni’, detaljno motri ambijent i geste stvorenih likova, pretvarajući se u ‘redatelja’”; u njegovu se viđenju „blitvoblatvijska komedija (…) pojavljuje ‘kao diletantska i naivna predstava’”. Osim toga, „dominantne oznake cijeloga prostora vezane (su) uz kazalište” pa, ako „u Prologu kazališna metafora ‘sredovječne igre, u kojoj glume glavne uloge dva viteška lica’ uvodi u Banket u Blitvi I, onda Banket u Blitvi II završava ‘predstavom u predstavi’: na sceni blatvijskoga narodnoga kazališta izvodi se predstava ‘Lutaka’ s prizorima iz marionetskoga kazališta koje predstavlja ‘cijelo malo čovječanstvo’ gdje visi ‘na nitima Nevidljivog Redatelja’” i ta predstava „metaforička je skraćenica romana s pozivom na pučki teatar”. 

I Aretej je na poseban način drama o povratku i početnu neprepoznavanju te nizu zabuna koje iz njega proizlaze. Prevalivši sedamnaest stoljeća, Aretej prepoznaje svoj Aretejon, prepoznaje njegove ruševne zidove, kao što i Leone prepoznaje očinski salon i portrete u njemu, kao što Filip prepoznaje „Meduzinu glavu od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladnu kvaku” majčinske kuće, ali isto kao i njih dvojica ne prepoznaje ljude koji se tim prostorima kreću. Ni Areteja nitko ne prepoznaje. Za turiste i domaćine „pravi” je Aretej skulptura, „onaj bradonja nad apotekom” kojemu je „iščašeno desno rame” i koji uopće ne sliči na njega, a živi, autentični Aretej glumac u ljetnoj festivalskoj produkciji. „A vi, gospodine”, pitat će ga jedan od čuvara Groba svete Ancile, „spadate u onu trupu koja tu igra u amfiteatru? Koga glumite? Poštena čovjeka ili ubojicu?” Uzgred rečeno, u tom je neprepoznavanju skriveno i dubinsko prepoznavanje jer i Aretejeva je dilema na koju ulogu u društvu pristati, na ulogu poštena čovjeka ili na ulogu ubojice, kao što je i u Aretejevoj zamjeni Baruna van der Blootena za Kaja Anicija skriveno nadasve točno prepoznavanje nepromijenjenih odnosa između „brahijalne” sile i razuma. U velikom svjetskom kazalištu mijenjaju se samo glumci; uloge ostaju nepromijenjene. 

Intelektualne rasprave o likovnim temama 

Vratimo se, na kraju, slikarima i likovnoj umjetnosti. Salonska konverzacija i intelektualne rasprave u sve tri glembajevske drame vrve likovnim temama, od Leoneove usporedbe Angelikina lica s „jednom Holbeinovom glavom” i „ideje” njezina portreta koju „već sedam godina nosi” u sebi, do Aurelova „štilebena (…) što se zove ‘gnjile naranče’”. Raspredajući o svemu, i apatridi će se u Areteju dotaknuti likovnih tema, a „velika freska, koja prikazuje Otmicu Arinoe (…) u atriju Aretejeva stana” nije tek puki ornament nego ima posve određenu funkciju i u zapletu. Što se Banketa u Blitvi tiče, ponovno Aleksandar Flaker: „(…) središnje mjesto u intelektualnim disputima zauzima likovna umjetnost. Poglavlje Trijumf Rajevskoga posvećeno je raspravi o monumentalnom kiparstvu (…), a tom je monumentalizmu, ali i ‘diletantskom kiču’ lijevog žanr-slikarstva, suprotstavljen ‘olujni’ pleinair (Vlaminck) (…), a dijalog o ‘magičnom slikarstvu’ u Rekvijemu za Karinu (Banket u Blitvi III) nastavlja se u poetici snova, utemeljenoj na nizu likovnih metamorfoza.” 

Nema dvojbe – tekstovi objavljeni u ovom kolu, unatoč tomu što pripadaju različitim književnim žanrovima i različitim „fazama” Krležina stvaranja, pisani su istom koliko pjesničkom toliko i slikarskom rukom.

(Izvor: Novine Školske knjige – pregled novih izdanja u 2024./2025.)    

Glembajevi – Proza 

Prozni ciklus o Glembajevima zajedno s dramskom trilogijom – Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda – zaokružena je cjelina. Štoviše, upravo interakcija proznih i dramskih dijelova, cijeli taj izmaštani divovski panoptikum prepun imena i isprepletenih krvnih veza, čini ovaj ciklus jedinstvenom organskom tvorevinom u hrvatskoj književnosti.

Pojmovi „Glembajevi” i „glembajevština” odavno su nadišli fikcionalne okvire te ušli u područje naše životne konkretnosti. Samo velika literatura ima tu moć anticipiranja događaja u zbilji.

Krešimir Nemec

Glembajevi – Drame

Ciklus proznih i dramskih tekstova o usponu i padu obitelji Glembay jedan je od najambicioznijih Krležinih autorskih projekata. Drame glembajevskoga ciklusa prate propast dinastije Glembajevih na trima razinama: obiteljski obračun, smrt Ignjata Glembaya i slom poslovnog imperija „Glembay Ltd.” u drami Gospoda Glembajevi, zatim intimni rasap u drami U agoniji te napokon potonuće u banalnost, snobizam, malograđanštinu i kič u Ledi, komediji jedne karnevalske noći. Drame o Glembajevima ostale su do danas temelj hrvatskoga kazališnog repertoara.

Krešimir Nemec

Povratak Filipa Latinovicza

Povratak Filipa Latinovicza ogledni je primjer romana o umjetniku i umjetnosti. Inicijalna narativna sekvencija romana obilježena je arhetipskim motivom povratka „izgubljenoga sina”. Kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće – sve je to duhovna „prtljaga” s kojom se Filip vraća iz svijeta kako bi, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom, neiskvarenom prirodom i uspomenama iz djetinjstva, skupio novu životnu i umjetničku snagu. Roman Povratak Filipa Latinovicza jedno je od reprezentativnih Krležinih djela.

Krešimir Nemec

Aretej 

Objavljena i praizvedena u doba kad su europsko kazalište obilježavale Beckettove i Ionescove antidrame, Genetov ritualni teatar, Sartreove drame situacije te Pinterove komedije prijetnje, a u našem se kazalištu Marinkovićevom Glorijom, Matkovićevim Heraklom i Ivaniševićevom Ljubavi u koroti individualizam suprotstavljao kolektivizmu, ali i u godinama zahuktale hladnoratovske utrke u naoružanju i prijetnji sve razornijim oružjem, Krležina fantazija u pet slika Aretej, sinteza njegova dramskog stvaralaštva, ujedno je poklik divljenja ljudskom umu, sposobnu za neslućene spoznaje i izume, te krik straha pred mogućnošću da onaj „gorila”, što „telefonira iz nas”, zlouporabi postignuća tog uma i vrati čovječanstvo u prapovijesnu tminu.

Boris Senker

Banket u Blitvi 

Odnos između politike i morala – stara Krležina književna opsesija – poprimio je u Banketu u Blitvi posve novo beletrističko ruho. U analizi uspona totalitarnih sustava i jednopartijskih militarističkih diktatura dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća pisac je odabrao formu političkog trilera: sve vrvi političkim spletkama, naručenim ubojstvima, samoubojstvima, političkim atentatima, špijunskim akcijama, progonima, policijskim terorom, urotama, krvavim obračunima i državnim prevratima. Romanom teku potoci krvi, a, naposljetku, na blitvinskoj pozornici, kao u nekim Shakespeareovim tragedijama, ostaju trupla i upropaštene egzistencije.

Nacionalno važan projekt – Djela Miroslava Krleže 

Školska knjiga i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti započeli su 2023. godine objavljivanje Djela Miroslava Krleže – ambiciozan projekt od nacionalnog značenja koji čuva od rasipanja i zaborava literarna djela toga klasika hrvatske pisane riječi, autora jednog od tematski i žanrovski najraznovrsnijih, a brojem knjiga najopsežnijih književnih opusa u hrvatskoj književnosti. Cilj je projekta pridonijeti kvalitetnijem čitanju i razumijevanju Krležinih djela. 

Drugo kolo Djela Miroslava Krleže sadržava pet naslova u šest svezaka: Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi (roman u tri knjige objavljen u dva sveska), Glembajevi – Proza, Glembajevi – Drame i Aretej. Svi su svesci popraćeni iscrpnom znanstvenom studijom, bibliografijom i kronologijom Krležina života i rada. Autor je kronologije akademik Krešimir Nemec, a znanstvene su studije napisali akademik Krešimir Nemec i akademik Boris Senker (koji je priredio i priloge o važnijim izvedbama Areteja i drama iz glembajevskoga ciklusa).

Prvo kolo Djela Miroslava Krleže 

Prvo kolo Djelā Miroslava Krleže sadržava sedam svezaka – petosveščani roman Zastave čije je posljednje izdanje objavljeno 2000. godine, te pjesničku zbirku Balade Petrice Kerempuha i knjigu političkih eseja Deset krvavih godina, posljednji put objavljenu 1971. Petosveščani roman Zastave sadržava više od 1900 stranica, pa se s pravom može reći da Zastave nisu samo najopsežnije Krležino djelo nego i jedan od najopsežnijih romana u hrvatskoj književnosti. Zastave su roman obilja, sveobuhvatni, apsolutni, totalni roman. S druge strane one su iscrpna beletrizirana kronika društvenih zbivanja, političko, kulturno i umjetničko evociranje epohe. Balade Petrice Kerempuha najveće su pjesničko ostvarenje Miroslava Krleže. Neponovljivim jezikom i začudnom pjesničkom ekspresijom Balade Petrice Kerempuha tvore pjesnički univerzum, jedinstven u hrvatskoj književnosti. Balade Petrice Kerempuha Krležin su magnum opus, zaštitni znak, simbol, brend. Knjiga političkih eseja Deset krvavih godina, posljednji put objavljena 1971., minuciozna je eruditska analiza hrvatskoga političkog i kulturnog života tijekom stoljeća. Prava „krležijanska” knjiga puna smionih teza, proročanskih vizija, subverzija... Jedinstveno je to djelo velike intelektualne prodornosti koje već više od pola stoljeća nije ulazilo u najuži krug kanonskih Krležinih djela iako se upravo u tim esejima vidi strastveni, gotovo opsesivni Krležin angažman oko hrvatskoga nacionalnog pitanja.