U dvorani Školske knjige u Zagrebu u srijedu, 10. lipnja 2026., pred brojnim uzvanicima iz društvenoga, kulturnoga, političkoga, diplomatskoga, znanstvenoga i svekolikoga javnog života, među kojima je bio i vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, svečano je predstavljena knjiga dr. sc. Zdenka Hercega Sin – priča o Toniju, u izdanju Školskih novina. Potresna je to priča o životu Tonija Hercega, padobranca francuske vojske hrvatskih korijena koji je poginuo 6. svibnja 2025. godine u Ukrajini, štiteći vlastitim tijelom svoje suborce tijekom napada ruskoga drona. Napisana iz perspektive njegova oca, ova priča prerasta osobnu tragediju i postaje univerzalno svjedočanstvo o časti, dužnosti i žrtvi.

Knjigu su predstavili urednik Žarko Ivković, prof., autor pogovora prof. dr. sc. Darko Marčinko, autor završne riječi prof. dr. sc. Božo Skoko te sam autor dr. sc. Zdenko Herceg. Svoj osvrt na knjigu, u osobno ime i uime svojih zemalja, iznijeli su i veleposlanik Francuske Republike u Republici Hrvatskoj Nj. E. Fabien Fieschi te veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj Nj. E. Vasyl Kyrylych. Glazbeni doprinos svečanosti dali su pjevačica Maja Ištvanić i maestro Josip Cvitanović na klaviru, dok je program predstavljanja moderirao mons. Nedjeljko Pintarić. Prikazan je i kratak video Priča o Toniju, kojeg je u spomen na djetinjstvo, odrastanje, profesionalnu formaciju, obiteljske trenutke zajedništva i njegove posljednje mjesece života izradio njegov brat Ivan Herceg. Veoma dojmljiv trenutak predstavljanja knjige dogodio se kada je govorio autor knjige apostofirao značenje supruge i majke Slavice, a cijela dvorana ustala i dugim pljeskom odala priznanje majci kojoj je knjiga posvećena. 

Donosimo neznatno skraćena izlaganja svih sudionika predstavljanja knjige.

Ulica mučenika

Na početku predstavljanja nazočnima se obratio dr. sc. Ante Žužul, predsjednik Upravnoga odbora Školske knjige: „Gospođe i gospodo, drago mi je da smo danas ovdje pod krovom školske knjige, ovdje gdje se misli Hrvatska, ali ne samo sada i ovdje, nego punih 70, gotovo 80 godina. Ovdje se okupljaju umovi koji čuvaju našu stijenu, naš subjektivitet, koji uspostavljaju komunikaciju sa svijetom, interkulturalni dijalog, jer da bismo upoznali druge, moramo predstaviti sebe, a predstavljajući sebe, upoznajemo druge i upoznajemo svijet. Ova knjiga koju danas predstavljamo, u izdanju Školskih novina, jest knjiga koja simbolizira hrvatsku povijest, kako na razini osobne povijesti, kao obiteljski roman, i na razini ukupne hrvatske povijesti. Te se dvije razine povijesti međusobno prepleću. U Sloveniji postoji 750 jama, u Hrvatskoj ih ima tisuću petstotina, u Bosni i Hercegovini ih ima također i sve tako na putu do Grčke. U njima su hrvatski sinovi i moramo otvoriti te grobove. Sve su to romani i nema obitelji u Hrvatskoj koja nije proživjela jedan takav roman. Kad čitate ovu knjigu Zdenka Hercega, vidjet ćete da svatko u njoj može prepoznati nešto iz blizine svoje obitelji. Uostalom, cijela hrvatska povijest simbolizirana je u Ulici mučenika, rekao je Žužul i potkrijepio to stihovima pjesme Dobriše Cesrića Trubač sa Seine (s podnaslovom Matoš u Parizu): Danas sam opet ručo samo čaj. / Al vlažna blagost sja u mome oku: / Ja opet mislim nas svoj rodni kraj. / I čežnja preobražava mi javu: / Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu, / I Tuškanac mi šumi iz aleja. // Na domovini dvostruka je sjena: / Baca je Pešta, i baca je Beč. na je sva u crno zavijena - / Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ! / Šumori, diše more, teče Drava, / A između njih jedna zemlja spava. // Pod vedrim nebom slobodnog Pariza / Koliko puta tuga me je srela / U vrevi Etoilea, Saint-Michaela! / O Bože moj, tu treba biti jak! O Bože, kako treba biti jak kad se sjetimo svih hrvatskih tragedija, jednih u velikom herojstvu, jednih kad se neko dariva, dariva slobodi jednoga naroda, kad daje žrtvu da spasi druge, kad smo ponosni da je Hrvat dao svoj glas slobodi i svoj život kao dar jednomu narodu koji je ugrožen. Sjetimo se svih onih u Hrvatskoj koji misle kako bi trebalo zapaliti svijeću kao što je Zdenko Herceg ovom svojom knjigom zapalio vječnu svijeću svome sinu. 

Vrhunsko književno djelo

Urednik knjige Žarko Ivković, renomirani kolumnist i publicist, rekao je: Kao urednik ove knjige imao sam povlasticu čitati njezin rukopis među prvima. I moram priznati da sam u početku mislio da znam što me očekuje. Očekivao sam potresno svjedočanstvo o životu i pogibiji Tonija Hercega. Očekivao sam važan dokument jedne obitelji, jednog vremena i jednog iznimnog životnog puta. No pogriješio sam. Nisam, naime, očekivao da ću pred sobom imati književno uvjerljiv i snažan tekst. Upravo je to bilo moje prvo veliko iznenađenje, jer autor ove knjige nije književnik po profesiji. On je molekularni biolog. Znanstvenik. Čovjek laboratorija, istraživanja, preciznosti i dokaza. Ali nakon kraćeg čitanja shvatio sam da se događa nešto neočekivano. 

Najveći kompliment koji mogu dati ovoj knjizi kao urednik jest ovo: rukopis sam otvorio očekujući dokument, a već nakon nekoliko stranica shvatio sam da čitam književnost. To se ne događa često. Nakon što sam pročitao rukopis, pitao sam autora ono što mi se samo nametalo: „Zdenko, kako to da nikad prije nisi pisao?“ Njegov odgovor bio je kratak: „Nisam znao da mogu slikati i riječima.“ Na to mogu samo dodati: dobro je da je to otkrio. Mislim da tom rečenicom možda najbolje možemo objasniti ovu knjigu. Zdenko Herceg nije samo znanstvenik, on je i slikar. A poslije ove knjige slobodno mogu reći da on u svom životu koristi tri različita alata kako bi razumio svijet. Kao znanstvenik – služi se mikroskopom. Kao slikar – kistom. A u ovoj knjizi – poslužio se riječima. 

I svaki put pokušava učiniti isto: vidjeti dublje od onoga što je na površini. Zato u ovoj knjizi, osim činjenica, ima i slika. Tu je, recimo, slika škotske magle kroz koju mladi otac vozi suprugu u rodilište. Pa slika dolaska u olujni Zagreb uoči oslobodilačke operacije Oluje. Zatim slika hercegovačkog kamena i obiteljskih korijena. Tu je i slika Miroševca nakon ljetne oluje, kad otac prvi put do kraja osjeti težinu gubitka. Nisu to samo informacije, to su i prizori. I upravo zato ova knjiga ostaje u pamćenju. 

Naravno, njezina snaga nije samo u stilu. Možda me još više impresionirala njezina unutarnja disciplina. Autor piše iz najteže moguće pozicije – iz pozicije oca koji je izgubio sina. Mnogi bi u takvoj situaciji napisali knjigu boli, a on je napisao knjigu istine. Bol je prisutna na svakoj stranici, ali autor je nikad nije izložio kako bi ostvario neki učinak. Ovdje nema patetike, nema manipulacije osjećajima. Postoji samo duboka potreba da se ispriča jedan život i sačuva jedno sjećanje. 

I upravo zato ova knjiga nadilazi svoju temu. Ona nije samo priča o Toniju Hercegu nego postaje priča o karakteru, odanosti, odgovornosti, dužnosti. O pitanjima koja su puno starija od svakog rata i svake politike. Zato mislim da bi bila pogreška čitati ovu knjigu prvenstveno kao ratnu knjigu. Iako je rat njezin okvir, ovo nije knjiga o ratu. Njezina je tema – čovjek. 

Ova knjiga ne pripada samo onima koji su poznavali Tonija. Na njezinim stranicama Toni prestaje biti samo jedna sudbina i postaje ljudska priča koju razumijemo svi. Naravno, knjiga je važna zbog Tonija Hercega, ali je – zbog pitanja koja postavlja – nedvojbeno važna svakome od nas. Kao urednik pročitao sam mnogo rukopisa. Većinu pročitate, uredite i ostavite iza sebe. Ovaj nisam ostavio iza sebe. Nosio sam ga u sebi još dugo nakon posljednje stranice. A to je rijetka osobina knjiga koje imaju budućnost. Zato se usuđujem predvidjeti da će ova knjiga imati dug život. Vjerujem da će joj se čitatelji vraćati i onda kad prođe početna pozornost koja prati svako novo izdanje. Naime, knjige koje ostaju – koje traju – nisu nužno one o kojima se najviše govori u godini njihova izlaska, nego su to one knjige koje nastavljaju živjeti u svojim čitateljima. 

Rijetko kada kao urednik osjetim potrebu izreći ovakvu procjenu, ali večeras ću to ipak učiniti. Vjerujem da knjiga Sin – Priča o Toniju zaslužuje biti vrednovana ne samo kao potresno svjedočanstvo nego i kao vrhunsko književno djelo. Njezina je najveća snaga u tome što od osobne tragedije ne stvara patetiku, nego književnost; što od jednoga života ne stvara legendu, nego univerzalnu ljudsku priču. 

Ako književne nagrade imaju smisla, onda je njihov smisao prepoznati upravo takve knjige – one koje ostaju živjeti u svojim čitateljima i nakon što je posljednja stranica odavno pročitana. Vjerujem da ova knjiga ima tu rijetku snagu. Zato mislim da njezin put ne završava ovim predstavljanjem. Naprotiv, njezin put tek počinje. 

Ljudska, psihološka dimenzija knjige

Prof. Darko Marčinko, jedan od najuglednijih hrvatskih psihijatara i stručnjaka za mentalno zdravlje, u svome je izlaganju govorio o onom tkanju osobe i osobnosti koje izlazi iz ove knjige. Govorio je, zapravo, o ljudskoj, psihološkoj dimenziji ove knjige, o gubitku sjećanju i snazi koja nam omogućuje ići dalje unatoč svemu.

„Iznimno mi je drago da danas mogu ovdje govoriti kao psihijatar, profesor psihijatrije i čovjek koji se na profesionalnoj razini bavi upravo ljudskom patnjom i traumom. Ono što je profesor Herceg uspio napraviti jest to da je bol gubitka koju su on i njegova obitelj doživjeli povezao s osjećajem zahvalnosti i dostojanstva, uspio je doživljaj nelagode koji nosi najdublji životni gubitak, a to je gubitak djeteta, staviti u verbalni narativ, u riječi, u psihičke misli i slike. Ono što je posebno korisno i dobro jest to da je Zdenko Herceg uspio napisati knjigu koja ima, a to govorim kao psihijatar, veliku praktičnu vrijednost. 

Gubici su dio narativa svakog čovjeka. U knjizi se spominje Tonijev prapradjed Ante koji je 1912. godine otišao u Ameriku i tamo se snašao. Mali Toni slušao je priče o svojim precima pa i o tom prapradjedu i odlučio je isto tako da svoj život i svoju profesiju doživi više od običnog posla. Posebno mi se usjekla u pamet rečenica iz knjige kad Toni razgovara s tatom i kaže: „Tata, nisu samo jaki oni ljudi koji puno govore i kada viču pa ih se čuje, jaki su oni čije tišine ostavljaju tragove kod drugih ljudi.” Upravo ova knjiga pokazuje da tišina koja je ostala iza Tonija Hercega živi u nama. Toni je bio, kao što je Zdenko lijepo rekao, dijete brojnih domovina. Toni Herceg bio je čovjek koji je imao veliko srce, ali veliko srce znači da je imao ono što je u knjizi lijepo opisano – osjećaj hrabrosti. Toni je bio posebno dijete, poseban čovjek. Svi posebni ljudi imaju jednu karakteristiku koja ih vrjedno je, a to je sklonost rizicima i oni rizike ne doživljavaju kao opasnost, nego kao izazov za svoje velike aktivnosti. U vremenu kada vlada konzumerizam, kada se ljudska sreća, a posebno u mlađoj populaciji, vrjednuje kroz proizvode, Toni je kao ponos svojih roditelja, majke Slavice i oca Zdenka te stričeva i ostale obitelji sa ljubuške i ramske strane, bio dijete koji je vidio stvari šire. On je u sebi utjelovio arhetip ne samo heroja nego i spasitelja. On je vidio zapravo u svojim aktivnostima mogućnost da kao Hrvat poporijeklu, Francuz po službi, a Europljanin po razmišljanju, stvari doživi na jedan širi način. 

Ova knjiga, po mome mišljenju, ima još jednu veliku vrijednost – govori o dva velika problema današnje civilizacije, s kojima se suočavamo i mi koji živimo na ovim prostorima. Jedan je problem transgeneracijski stres. Mi smo na području na kojemu živimo u dvadesetom stoljeću imali čak tri rata. To je moralo ostaviti tragove na svima nama i ta transgeneracijska trauma živi u nama. Ona je prisutna naravno i u ranijim generacijama, o čemu je Zdenko krasno govorio u knjizi kroz povijest svoje i Slavičine obitelji. Drugi veliki problem koji je Zdenko Herzeg kao znanstvenik obradio nije njegovo stručno područje karcinoma, gdje je jedan od vodećih znanstvenika u svijetu – njegov laboratorij za epigenetiku u Lyonu jedan je od vodećih svjetskih laboratorija – nego jedno drugo područje – područje ljudskih odnosa, jednu novu epidemiju koja vlada danas u svijetu, to je epidemija usamljenosti i slabe povezanosti između ljudi. I preko primjera svoga sina pokazao je da je Toni herceg imao dvije karakteristike sretnih ljudi: jedna je osjećaj smisla koji je pronašao u profesiji i u svom životnom izboru, a druga je dobri odnosi kroz seriju primjera. To potvrđuju riječi njegova suborca koji je rekao da je smrt Tonija Hercega bila odraz njegova života, a to je hrabrost, tehničko znanje, požrtvovnost i on je sa svojim akcijama spasio više ljudi i za to je odlikovan na više mjesta.”

Knjiga koja obvezuje

Prof. dr. sc. Božo Skoko, jedan od najpoznatijih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka, publicist i promicatelj hrvatskog identiteta i ugleda u svijetu, svoju je priču o ovoj knjizi nastojao smjestiti u širi hrvatski i europski kontekst.

„Ova je knjiga sasvim drukčija od svega što ste do sada pročitali.  Svaki put kad sam čitao rukopis ove knjige suze si mi potekle niz lice jer ovo nije samo priča o poginulom hrvatsko-francuskom heroju, koji je svoj život dao za ukrajinske suborce. Ovo je dirljivo svjedočanstvo oca koji je izgubio sina, ali ga nije dao zaboravu. Ovo je uspjela književna priča o jednoj hrvatskoj iseljeničkoj obitelji, njihovim snovima i nadama, svakodnevnim borbama, radostima i tugama, ali i trajnoj povezanosti sa zavičajem te hrvatskim i kršćanskim vrijednostima… Ovo je sjećanje na jednog dječaka, koji je prebrzo odrastao između Škotske, Francuske i Hercegovine, koji je odabrao put časti, našavši smisao u hrabrosti, disciplini i požrtvovnosti.  Ovo je priča o ljubavi koja nadilazi smrt, o ponosu koji ne dopušta očaj i nasljeđu koje nas obvezuje i uči da pravi junak nije onaj koji se ne boji smrti, nego onaj koji zna zašto živi. Ova knjiga spaja osobnu intimnost s dokumentarnom snagom. Spoj je memoara, nostalgičnih prisjećanja, dubokih duhovnih promišljanja i ratnih zapisa. Kad sam se prije nekoliko mjeseci našao sa Zdenkom i kad mi je ispričao svoju želju i iznio potrebu o tome da napiše knjigu o Toniju – s jedne strane sam ga potpuno razumio, a s druge bio malo skeptičan. 

S jedne strane, imamo očinski motiv da sjećanja na sina ne zamru već ostanu sačuvana, posebno dok su ta sjećanja i uspomene svježi, odnosno da njegov životni put i žrtva ostanu svima nama, ali i generacijama koje dolaze poticaj i opomena… Svatko se s time može poistovjetiti, osobito oni koji su izgubili nekoga bliskoga, a posebno – sina ili brata, što je neizmjerna tuga koja trajno obilježi obitelji. S druge strane logične su pretpostavke – kako izbjeći patetiku, vlastitu subjektivnost, iznošenje pretjerane intime pred oči javnosti, a da sve to drugima bude zanimljivo, korisno, poticajno… Kad sam dobio prvi rukopis bilo mi je jasno da je Zdenko uspio ono što bi malo kome pošlo za rukom. Uspio je izbjeći sve zamke, srušiti predrasude i očekivanja i podariti nam djelo trajne vrijednosti, u čijem je središtu Toni, ali bi mogao biti bilo koji mladić, iz Hrvatske, Francuske, Izraela, Libanona, Ukrajine… Priča je to o odrastanju i stasanju, izgradnji životnog i traženju profesionalnog puta, obiteljskim izazovima i vrijednostima koje nas oblikuju. Priča je to o ispreplitanju obiteljske povijesti i geopolitičkih okolnosti, domoljublja i čovjekoljublja, profesionalizma i emocija, časti i zla koje nas okružuje… Pripovijest je to o ulozi pojedinca u svijetu, o isprepletenosti sudbina i povezanostima koje određuju našu zajedničku budućnost.   

U ovoj knjizi Zdenko Herceg, najprije kao otac, a potom kao znanstvenik i umjetnik istodobno, vješto i znalački otkriva pravo lice svoga sina – čovjeka tihe hrabrosti, duboke vjere i nepokolebljivih ideala. Herceg piše s dubokom boli oca, ali i s nevjerojatnim dostojanstvom i snagom, odupirući se patetici. Njegove riječi ne traže sažaljenje – one traže sjećanje i odgovornost. Traže da Tonijeva žrtva ne bude uzaludna. Zahvaljujući njegovim slikama koje nam se trajno urezuju u sjećanje, bilo da se radi o nedjeljnom obiteljskom izletu u slikovita francuska sela, Tonijevu posjetu baki u Hercegovini ili posljednjem susretu sina s majkom prije odlaska na ukrajinsko bojište, upoznajemo jedinstvenog mladića, nevjerojatne snage i predanja. Vidi se da je Zdenko – ne samo znanstvenik već i slikar. Čitajući ovu knjigu mi udišemo mirise i osjećamo boje, doživljavamo dušu ljudi i promatramo krajolike kao da smo u njima i sami bili.  

Knjiga nas vodi kroz život tog mladog francuskog Hrvata od djetinjstva do posljednjeg čina u regiji Lugansk na istoku Ukrajine. Toni nije bio samo vojnik – bio je čovjek koji je druge uvijek stavljao ispred sebe. Posljednji put to je učinio svojim tijelom, štiteći ranjene suborce od sigurne smrti. Taj čin nije samo vojnički herojski potez; on je sažetak cijelog njegovog karaktera - čovjeka koji je znao zašto živi.

Zahvaljujući ovoj knjizi, Toni trajno ostaje svjetlo koje inspirira i ne gasne...  A zahvaljujući njegovu herojskom činu Tonijevo ime ostaje zauvijek upisano u hrvatsku, ukrajinsku i francusku povijest – kao svjedočanstvo da ideali još uvijek vrijede života. Ova knjiga – koja je vrsno uređena i pripremljena za tisak - nije samo spomenik jednom mladom heroju. Ona je poziv novim generacijama da žive uspravno, da vjeruju u nešto veće od sebe i da, kad zatreba, budu spremni podnijeti žrtvu za druge. Ovo je knjiga za sve one koji traži razlog da nastave vjerovati u ideale, u vremenu kada se čini da su izašli iz mode. Ovo je knjiga koja boli. Ali i knjiga koja liječi, knjiga koja obvezuje. Zato pamtimo Tonija i mladiće poput njega. Slavimo njegov život koji je njegovoj obitelji i prijateljima darovao toliko lijepih i emotivnih trenutaka…  

A neka njegova svjetlost nastavi gorjeti i kroz ovu knjigu.”

Imperativ - ljubav

Svoje svjedočenje o iskustvu pisanja ovakve knjige iznio je i sam autor Zdenko Herceg. Svaki znanstvenik pisanje znanstvenoga rada počinje, rekao je, postavljanjem hipoteze, a onda rezultate treba rigorozno interpretirati i treba podastrijeti rezultate istraživanja. Međutim, kad je počeo pisati ovu knjigu, njegova je hipoteza je bila drukčija. „Moja je početna hipoteza bila ljubav. Nisam imao imperativne rigoroznosti, a rezultati su bili sjećanja, a njih je bilo mnogo. To su bila svjedočanstva ljudi koji su sa Tonijem dijelili životni put u francuskoj vojsci na najzahtjevnijim misijama pa sve do ukrajinskog perioda kada su dijelili s Tonijem zadnje dane. To su bila moja sjećanja i to su bili moji imperativi. Rekao sam samome sebi da jednostavno moram ta sjećanja staviti na papir i tu svoju obiteljsku intimu, o kojoj većina nas nerado priča, podijeliti javno s drugima. Kad sam čuo svjedočanstva ljudi, od kojih su neki preživjeli zahvaljujući Toniju, rekao sam da moram izaći iz svoje zone komfora. Jer i Toni je izišao iz svoje zone komfora – dao je svoj život za druge. Rekao sam samome sebi da najmanje što mogu učiniti jest da napišem knjigu i da to ostane trag”, rekao je Tonijev otac i autor knjige Zdenko Herceg, koji je govorio o putu nastajanja ove knjige i projnim pitanjima koja su mu se javljala i na koja mnogo puta nije mogao naći prave odgovore. 

Jedno od tih pitanja je i pitanje je li sve učinio i da eventualno spriječi Tonija da ne ide u rat u Ukrajinu. „Toni je bio diskretan, promišljen, odlučan i kad bi odvagao bitne odluke, kad bi ih prelomio, to bi bilo to. Tražiti da ne ode u Ukrajinu da se ne pridruži toj borbi koju je on smatrao pravednom, nakon što je šest mjeseci proveo u Poljskoj kao instruktor u sklopu NATO-ove misije obuke ukrajinskih vojnika, tražiti, dakle, da ne ide kad je već donio tu odluku, znao samda bi to bilo kao tražiti od Neretve da teče uzbrdo”, istaknuo je Zdenko Herceg. „Mislim da iskaz ljubavi pustiti dijete koje je odraslo, da slijedi svoj put pa i onda kad to zapravo može biti najveća cijena. Bitno je da dijete ili čovjek odrastao želi naći smisao svoga života i slijediti svoj put”, zaključio je Tonijev otac, zahvalivši najprije dragom Bogu na daru Tonijeva života, koji je bio tako sadržajan i smislen, a potom i svima koji su, kako reče, „utkali dio sebe u ovu priču, koju su prepoznali njezinu vrijednost i pridonijeli da bude tiskana”, ali ponajviše zahvalivši supruzi Slavici, bez koje, reče: „ne bi bilo ove knjige, ne bi bilo Tonija i ne bi bilo naše obitelji”. 

Fabien Fieschi, veleposlanik Francuske Republike u Republici Hrvatskoj

Toni Herceg je sin gospodina Zdenka Hercega, ali je po svome osjećanju i po svome djelovanju ujedno i hrvatski i francuki sin. Toni se angažirao kao vojnik u francuskoj vojsci, sudjelovao je u brojnim misijama i borio se za Francusku, ali i za druge zemlje kojima je trebala vojna pomoć. Smatram da treba poštivati odluke pripadnika ožanih snaga Francuske koji se žele angažirati za ukrajinsku stvar, ali i za druge zemlje. Kao francuski veleposlanik u Hrvatskoj nazočio prisustvovao sam sprovodu Jean-Michel Nicoliera, koji je dao svoj život u Vukovaru za hrvatsku slobodu. Ja to cijenim i smatram da je to bila čast za Francusku to što je mladi Nicolier učinio za Hrvatsku dajući svoj život za hrvatsku slobodu i to Francuska cijeni.

Anica Djamić, veleposlanica Republike Hrvatske u Ukrajini

Videoporukom iz hrvatskog veleposlanstva u Ukrajini, nazočnima se obratila i veleposlanica Djamić, rekavši: Poštovana rodbino, poštovani uzvanici, dobar vam dan iz Kijeva! Nakon ove neprospavane noći javljam vam se jednim kratkim videom da komemoriramo i mi odavle žrtvu našeg Tonija Hercega. Prije nešto više od godinu dana javio mi se otac Tonijev, dr. Zdenko Herceg, i vrlo odmjerenim, smirenim glasom informirao me o smrti njegovog sina. Budući da je Toni bio i hrvatski državljanin, zamolio me da se uključimo u organizaciju ispraćaja. To smo i učinili i u katedrali Svetog Aleksandra bila je služena misa za Tonija uz njegovo mrtvo tijelo. Ispratili su ga njegovi suborci i mi Hrvati iz Kijeva. Misu je služio biskupov tajnik Alejandro, na engleskom jeziku. Nakon toga svećani ispraćaj bio je na samom Majdanu, simboličnom mjestu gdje je 2014. godine počela revolucija koja je donijela do rata na istoku Ukrajine, a kasnije i do sveobuhvatnog rata koji je eskalirao 2022. godine. 

Stojim na mjestu gdje je spontano nastalo komemoriranje brojnih žrtava ovog neprevednog rata, a među njima jedno svima vama dobro poznato ime Tonija Hercega. Francuza po rođenju, Hrvata po domoljublju, a Ukrajinca po prinesenoj žrtvi vlastitog života. Njegova prinesena žrtva još je dublje povezala naše dvije zemlje, a zauvijek vas, njegovu obitelj, s ovom napačenom zemljom. Parafrazirala bih Thomasa Jeffersona koji je rekao: Tout homme a deux patries, la sienne et la France. Tony en avait une autre, Ukraine. A to znači svatko ima dvije domovine, svoju vlastitu i francusku. A Tony je imao još jednu, Ukrajinu. Čekamo vas sve zajedno u Kijevu. Slava Ukrajini, živjela Hrvatska!

Nakon poruke veleposlanice Djamic, vidoporukom s Majdana, gdje se još uvijek nalazi Tonijeva fotografija okićena cvijećem i svijećama, jedan član Nacionalnog ansambla bandurista Ukrajine „Majboroda” izveo je glazbenu točku.

Vasyl Kyrylych, veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj

Nema veće ljubavi od one kad netko daje život za svoje prijat elje. Čitamo to u Svetom Pismu, u evanđelju po Ivanu. Toni Herceg svjedoči ovu veliku istinu o ljubavi požrtvovnoj i nesebičnoj. Gledajući smrti u oči nije odlučio spasiti svoj život, nego život onih koji su stajali uz njega, svoju braću. Taj čin briše granicu između vremena i vječnosti. Toni je ponos obitelji i ponos Hrvata. Ali Toni je i velika putanja boli u srcu njegovih oca, majke, braće i cijele rodbine. Možemo razmišljati i na način da je Toni ispunio svoju dužnost kao vojnik. Ali njegova dužnost je čin visokoga morala i ljubavi. 

Čini mi se da u ovom trenutku Toni prolazi pokraj naših srca, promatra nas – što mislimo, kako se ponašamo. Moramo i mi ispuniti svoju dužnost. Ja kao Ukrajinac ne samo kao državnik, kao veleposlanik Ukrajine, moram ispuniti svoju dužnost, a moja je dužnost danas jučer i sutra – dužnost zahvalnosti, sjećanja i djelovanja.