Predstava koja je nadmašila diplomski ispit

Prve ljubavi i prvi prekidi. Susreti s drogom. Tijelo koje ne izgleda „kako treba”. Instagram koji nikad ne spava i uspoređivanje koje ne prestaje. Zvuči poznato?

Centar za kulturu Trešnjevka (Zagreb) i Akademija dramske umjetnosti pripremili su autorski projekt (ne)dovoljan, nastao u klasi nagrađivane redateljice Dore Ruždjak Podolski, a izvedbe su se održale 14., 15. i 16. svibnja u Centru za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1).

Šest maturanata

Zamislite razred. Šest maturanata, Zagreb, 2033./2034. Pritisak roditelja koji ne prestaje. Socijalna anksioznost koja tinja ispod površine. Prve ljubavi i prvi prekidi. Susreti s drogom. Tijelo koje ne izgleda „kako treba”. Instagram koji nikad ne spava i uspoređivanje koje ne prestaje. Zvuči poznato? Zvuči kao danas – jer i jest danas, samo s malo više odmaka kako bismo ga konačno mogli pogledati ravno u oči.

Predstava (ne)dovoljan nije predstava u kojoj mladi glumci tumače adolescenciju. To je predstava u kojoj šestero studentica i studenata druge godine diplomskog studija glume na Akademiji dramske umjetnosti – koji su upravo na pragu izlaska na tržište i pravog glumačkog života – otvaraju vlastite rane i pretvaraju ih u zajedničko iskustvo. Tekst nisu dobili; stvorili su ga sami.

„Rad na ovoj predstavi bio je za nas mnogo više od klasičnog procesa rada na ulozi. Nismo dobili gotov tekst koji treba naučiti, nego smo ga stvarali iz vlastitih iskustava, razgovora i improvizacija. Većina nas je inspiraciju za likove pronašla u sebi, u osobnim borbama i odnosima koje godinama nosimo”, kažu mladi umjetnici.

U tom se procesu dogodilo nešto što nitko nije sasvim predvidio. Osim kao glumci, počeli su se doživljavati i kao autori, što je bilo novo i neočekivano iskustvo. Šestero potpuno različitih ljudi i umjetnika stvaralo je u zajedničkom prostoru koji nije uvijek bio jednostavan, ali je upravo zbog toga bio dragocjen.

Nema linearne radnje ni jedne priče koja se lijepo razriješi na kraju. Postoji niz trenutaka koji preskaču između škole i doma, između lica koje pokazuješ i onoga što doista proživljavaš – između osobe u razredu i osobe u četiri zida vlastite sobe. Realistični prizori izmjenjuju se s poetičnim sekvencama, dijalozi s ispovjednim monolozima, a vanjsko ponašanje s unutarnjim mislima.

Pravo na nesavršenost

„Tijekom procesa smo se vraćali i vlastitim srednjoškolskim iskustvima, iako smo mislili da smo ih već ostavili iza sebe. Pokazalo se da neke stvari ipak ostaju otvorene, bez obzira na vrijeme. Upravo ta mjesta – ona koja ne zarastaju – postala su srž predstave. Pokušali smo ih pretvoriti u zajedničko iskustvo s kojim se može povezati mlađa, ali i starija publika.”

Struktura predstave fragmentarna je i ritmična – nalik načinu na koji mladi danas doživljavaju stvarnost. Autori su nastojali stvoriti funkcionalnu, ali istovremeno i nezdravu zajednicu, kakva srednjoškolski razred često i jest. Cilj nije bio napraviti lijepu, zaokruženu priču, već onu istinitu. Predstava se raspada na niz trenutaka, kao što se i mi ponekad raspadamo između onoga što jesmo i onoga što pokazujemo drugima. Upravo je u tim pukotinama najviše istine.

Publika ne sjedi nasuprot pozornici, već postaje dio razreda – uronjena u prostor, atmosferu i tu nesavršenu zajednicu u kojoj je dozvoljeno ne znati, ne moći i ne biti savršen. Granica između gledatelja i izvođača briše se namjerno jer upravo tu nastaje ono zbog čega se uopće ide u kazalište: trenutak u kojem netko u publici pomisli – nisam jedini.

Ovo je njihov diplomski ispit. No, kad izađete iz dvorane, znat ćete da su vam poklonili nešto puno više od toga. (R. I.)