Ljudski mozak nije satkan za razmišljanje

Da bi se mozak „uključio”, potrebno je stvoriti prave uvjete. Škola bi ovu našu osobinu uvijek trebala uzimati u obzir Suprotno uvriježenom mišljenju, ljudski mozak nije satkan za razmišljanje. Dizajniran je da vas poštedi razmišljanja, budući da u tome nije dovoljno dobar, kaže kognitivni psiholog Daniel Willingham u svojoj knjizi „Zašto učenici ne vole školu”, u kojoj u službu obrazovanja stavlja brojna otkrića kognitivne znanosti o tome kako razmišljamo, pamtimo i učimo. Kako to misli, zapitat će se mnogi? Razmišljanje je sporo i nepouzdano te troši mnogo dragocjene energije (mozak je najveći potrošač kalorija u ljudskom organizmu). Najveći dio kapaciteta mozga zapravo trošimo na vid i kretanje, jer su nam oni mnogo važniji za opstanak. „Ipak, ljudi uživaju u mentalnom naporu ako je uspješan. Volimo rješavati probleme, ali ne i raditi na onima nerješivima. S obzirom na to da su školski zadatci uvijek pomalo preteški za učenike, ne treba nas čuditi što ne vole školu”, objašnjava Willingham. Bez nagrade nema mentalnog napora Ljudi jesu prirodno radoznali, ali nastoje izbjeći razmišljanje kad god je to moguće i umjesto njega oslanjaju se na pamćenje i uhodane obrasce ponašanja. I sami znate koliko vam se puta dogodilo da, recimo, u vožnji automatizmom skrenete kući, iako ste zapravo htjeli svratiti u trgovinu, ili pak potpuno nesvjesno učinite nešto drugo samo zato što ste tako navikli pa ste „isključili” mozak. Da bi se mozak „uključio” potrebno je stvoriti prave uvjete. I škola bi ovu našu osobinu uvijek trebala uzimati u obzir želi li potaknuti djecu da „protresu” glavom: „Naša se radoznalost budi kada uočimo problem kojem smo dorasli”, kaže Willingham. Naime, kada procijenimo da ćemo moći riješiti zadatak, anticipiramo onaj ugodan osjećaj koji slijedi nakon uspješno obavljenog zadatka i javlja se motivacija. Ali ako procijenimo da zadatak od nas zahtijeva premalo ili previše mentalnog rada, odustat ćemo. U prvom slučaju, kad je zadatak prelagan, nema nagrade u obliku osjećaja zadovoljstva nakon riješenog problema. U drugom slučaju, nagrada je neizvjesna, a put trnovit. Tu stupa na snagu ona težnja mozga da nas poštedi razmišljanja s početka priče. Čim je frustracija prevelika, nema zadovoljstva, pa ni motivacije. Na čemu onda nastavnici (i roditelji) trebaju raditi da bi potaknuli djecu na razmišljanje te da učenje učine uspješnim? Willingham, među ostalim, savjetuje da učenje treba sadržavati probleme za rješavanje, umjesto da bude samo gomila informacija koje treba usvojiti. Također, moraju se poštovati kognitivna ograničenja učenika – njihovo prethodno znanje, i količina koraka koje odjednom mogu napraviti u radnoj memoriji. Manje apstrakcije, više primjera Ljudskom je mozgu teško pamtiti apstraktne koncepte, zato je važno davati mnogo primjera i poticati djecu da razmišljaju dubinski o pojmovima koje uče, a zadatci trebaju biti prilagođeni stupnju napretka svakog djeteta. Kada koncentracija popusti, poželjno je ubaciti nešto svježe –