U doba „beskrajnosti” izvora znanja i vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija škola je ostala na postavkama pretprošloga stoljeća: razredni predmetno-satni sustav, temeljen na tradicionalnoj, frontalnoj, dominantno predavačkoj nastavi, ograničenoj nastavnim programom, jasno odijeljenih predmeta, cjelina i nastavnih jedinica sa strogo zadanom reprodukcijom sadržaja koje će učenici vrlo brzo zaboraviti, ako ih i uspiju nabubati za ocjenu. Sve to navodi na pitanje: komu više treba takva škola i nastava?