„Posebno mi je ostala u sjećanju radionica u kojoj sam učenicima demonstrirala kako treba učiti. Bila je večer, pa smo, kako bismo što bolje dočarali ozračje iz njihovih radnih soba, radili uz svjetlo stolnih lampi. Oni silno zainteresirani i aktivni, vani mrak, tišina, a svjetiljka lije neko fino, toplo i poticajno svjetlo. Za pamćenje!”

„I da se opet rodim, isto bih bila psiholog i uživala u novim dostignućima psihologijske znanosti. Sadašnja psihologija daleko je od one koju sam ja studirala (a koja mi je na startu bila posve dovoljna). No, s vremenom su nahrupile nove spoznaje. Da sve pohvatam, učila sam u hodu. A što li će tek biti u nadolazećem vremenu? Za svaki slučaj, ne prestajem učiti”

Ove dnevničke crtice prethodile su pravim, vrlo obilatim dnevnicima rada, što sam ih vodila nekoliko godina kasnije. Ideju su mi dali savjetnici (ili nadzornici, kako se to nekada govorilo), zapravo, jedan od njih. Bio je zadovoljan mojim programom rada (Program rada školskog psihologa za određenu školsku godinu) i izvješćem o radu (Izvješće o radu školskog psihologa za proteklu školsku godinu), prilozima Godišnjem programu rada škole, ali je dodao da nedostaje dnevnik rada (Dnevnik rada školskog psihologa za određenu školsku godinu), iz kojeg bi se lijepo moglo iščitati kako je tekla realizacija programa. Dnevnički podatci, dodao je, olakšali bi mi na kraju školske godine pisanje izvješća i pomogli da ne zaboravim navesti neke važne aktivnosti koje sam provodila. A mogla bih se njima koristiti i u mentorskom radu, jer sam, kao najiskusnija u gradu, gotovo kontinuirano bila mentorica mladim psiholozima. 

Prihvatila sam prijedlog (ili savjet). Doista je bio od koristi. Uostalom, svi dobronamjerni savjeti i preporuke koje sam dobivala od starijih i iskusnijih odgojno-obrazovnih djelatnika bili su vrlo korisni. Ne mogu se ne sjetiti savjeta iskusnog matematičara, prof. Lebedine, koji je meni, nadobudnoj početnici, predložio da rezultate školskog uspjeha učenika po obrazovnim razdobljima, umjesto u postotcima, prikazujem histogramom. Znala sam ja to, ali u moru teorijskih znanja kojih je bila puna moja početnička glavica, nisam se dosjetila izroniti i primijeniti to znanje, kad je trebalo. Ovo je bio kraći put i malo je koštao – samo, od stida, lagano zarumenjeni obrazi. Hvala vrlom matematičaru i dobrom čovjeku, iako odavno više nije s nama.

Dnevnik rada

Navedene dnevničke crtice nalazile su se na nekoliko spomenutih listova. Evo nekih.

Subota, 30. 11. 1991. (još se radilo subotom!):

– Ivan Š., 3. e – praćenje – razgovor o skitnji, prošnji novca po ulicama Splita, upute o poboljšanju odnosa s vršnjacima te kako učiti. (Problematika tih vremena bila je posve drugačija nego danas.);

– Majka Veronike P. – savjetodavni razgovor o profesionalnom izboru djevojčice;

– razrednica Vjera K. – o učeniku Bartolu. V.;

– učenica Zdenka R. – test inteligencije – (kompletan) WISC- 10 – 11:30 sati.

Ponedjeljak, 2. 12. 1991.:

– učenica Zdenka R. – rezultati testa inteligencije, razgovor o izboru zanimanja, savjetovanje (Danas je Z. R. vrlo uspješna profesorica stranih jezika i darovita majka potencijalno darovitog dječačića!);

– Mirjana K., razrednica 5. d – podatci i razgovor o učenicima K., B., I., K., N. te o razredu kao cjelini – na osnovi rezultata testa inteligencije;

– Pisanje nalaza za Marka R. – odlazi u drugu školu (redovito sam stručnoj službi slala podatke o učenicima koji su odlazili u drugu školu – podatci s upisa, praćenja, eventualne psihologijske obrade i drugi podatci i zapažanja);

– Pisanje evidencije o učenicima s poteškoćama u razvoju – Ti su nam podatci služili za planiranje rada s tim učenicima (članovi stručne službe, razrednici, učitelji, roditelji, vanjski suradnici, savjetnici, asistenti u nastavi ili, tada, učenici volonteri);

– majka M. – hrabrenje telefonom.

Utorak, 3. 12. 1991.:

– 2. b – testiranje inteligencije Ravenovim progresivnim matricama u boji (Mali Raven);

– 2. b – ocjenjivanje testova;

– S. i Š. – savjetodavni razgovor u vezi s ponašanjem i discipliniranjem.

Srijeda, 4. 12. 1991.: 

– Božić i Reić – prijenos informacija defektologu prije početka defektološke obrade;

– Zoranić R. – test inteligencije – Ravenove progresivne matrice; 

– majka Z. – anamnestički podatci i inicijalno savjetovanje; 

– grupa učenika iz 8. d razreda – profesionalno informiranje;

– informativni razgovor s učiteljicom Najom B. o učeniku s elementima autizma;

– razgovor s defektologinjom – razmjena informacija o učenicima.

Strah i trema

Rekoh već da su navedene bilješke iz vremena kad još nisam detaljno evidentirala svoje aktivnosti. Uz to, broj realiziranih sadržaja tijekom moga jednoga radnog dana ovisio je o njihovoj složenosti. U individualnom radu najdulje je trajalo provođenje testa inteligencije WISC (Wechslerov test inteligencije za djecu). Najbrže je išlo s intelektualno visoko razvijenima. I obratno.

Među grupnim oblicima rada, dosta je radnih sati valjalo planirati za radionice i predavanja, naročito kad bih ih realizirala u većem broju odjela istoga razreda. Svojedobno je škola imala više od dvije tisuće učenika te a, b, c, d, e, f i g odjele! Osobno sam najviše voljela kad bih, s ciljanim grupama, radionice i savjetovanja realizirala u svojoj radnoj sobi. Bio je to pravi užitak. Posebno mi je ostala u sjećanju radionica u kojoj sam učenicima demonstrirala kako treba učiti. Bila je večer, pa smo, kako bismo što bolje dočarali ozračje iz njihovih radnih soba, radili uz svjetlo stolnih lampi. Oni silno zainteresirani i aktivni, vani mrak, tišina, a svjetiljka lije neko fino, toplo i poticajno svjetlo. Za pamćenje!

U neizbrisivom mi je sjećanju ostao i rad s ciljanom skupinom učenika sedmoga razreda, koji su u prethodno provedenoj anketi izjavili da im je najveća zaprjeka uspjehu strah i trema od ispitivanja u školi. Bilo ih je desetak i lijepo su stali u moju prekrasnu prostranu, prozračnu, svijetlu radnu sobu. Nakon pripremnoga razgovora, sa svrhom da ih opustim i stvorim ugodno ozračje, govorila sam i pisala na ploči. Bila sam im bliže i bilo je ugodnije nego se koristiti tehničkim pomagalima. Nije to za malu grupu. Uspjela sam ih zainteresirati. Pozorno su me pratili i aktivno sudjelovali uključujući se pitanjima, primjerima i prijedlozima. Poticala sam ih pričajući im svoja pozitivna i negativna iskustva vezana za strah i tremu (u školi i šire). Bilo je doista vrlo korisno i ugodno, pa sam danima izbjegavala izbrisati natuknice koje sam, govoreći, pisala na ploči. To je bio originalni ukras moga radnoga prostora, a pogledavali su ga, pa i iščitavali drugi, manji i veći učenici, koji su dolazili k meni. O, kod teta Milijane bilo je vrlo prometno!

Suočavanje sa samim sobom

No, evo još nekoliko pojašnjenja o sadržajima koje sam realizirala tih dana, davne 1991. godine.

S osmašima sam, u svrhu profesionalnog informiranja, provodila neverbalni grupni test inteligencije Domino 48, ili kraće D-48, i individualno testiranje, po želji, WISC-om. Tko nije htio, nije sudjelovao. Takvih je bilo malo. U početku su svi surađivali. Sukladno dogovoru, rezultat testiranja dobio je svaki učenik, isključivo osobno, na listu papira. Nakon toga u svakom odjelu 8. razreda održala bih predavanje o ulozi inteligencije u izboru zanimanja, s posebnim naglaskom da se rezultat koji su učenici postigli na testu što su ga rješavali, odnosi na njihove neverbalne sposobnosti koje mjeri Domino 48. Važno je to znati, jer se međusobno razlikujemo po rasporedu sposobnosti. 

Mogućnost da su im razvijenije verbalne sposobnosti može se provjeriti drugim, verbalnim testovima koje sam provodila s onima koji su to željeli. Bilo je i hrabrih, što su se suočavali sa samima sobom, prihvaćajući i dugotrajno testiranje WISC-om, složenim testom inteligencije za djecu, koji ima verbalni (s pet subtestova) i neverbalni dio (s pet neverbalnih testova). Postignuće se prikazuje Verbalnim kvocijentom inteligencije (VQI), neverbalnim ili manipulativnim kvocijentom inteligencije (MQI) te globalnim kvocijentom inteligencije (QI). U sklopu toga bila su moguća brojna uspoređivanja, analize, predviđanja, planiranja i slično, u kojima smo, tijekom moje interpretacije, uživali, i učenici i ja, ali i njihovi roditelji. To sam doista radila s velikim zadovoljstvom. Sve je bilo strogo profesionalno, individualizirano i pod diskrecijom.

Bilo je i onih koji nisu željeli testiranje. Prvih godina moga rada, dok je psiholog još bio novost u školi i pobuđivao znatiželju, svi su ga prihvaćali. Nakon nekoliko godina pojavio se jedan učenik koji je odbio sudjelovati. Pokušala sam mu protumačiti kako to iskustvo može biti korisno, ali se nije dao uvjeriti. Dapače, počeo je bivati neugodan, iako nisam navaljivala. Riječ je o učeniku koji je imao poteškoće u učenju, lakše govorne poteškoće, bio je introvertiran, hipersenzibilan i nedruželjubiv. Pretpostavljam da je, nakon neugodnih iskustava u školi, imao lošu sliku o sebi te da je odbio test htijući izbjeći još jedan loš rezultat, još jednu ranu... Šteta što se nije dao nagovoriti. Na osnovi prijašnjih iskustava s njim, imala sam dojam da je uredne inteligencije. Zato sam ga i pokušala pridobiti za testiranje. Bila bi to prilika da vidi kako nije toliko loš kako možda misli na osnovi školskih rezultata.

Ići za svojom zvijezdom!

S tih testiranja ostala mi je u sjećanju još jedna osmašica. Kći učenih roditelja, na položaju, koji su je neprestano obasipali komentarima o tome kako je jako pametna. Bila je odlikašica, ali nije briljirala. Na testu je postigla prosječan rezultat. Prilično je usporeno funkcionirala, a ovo je neverbalni test inteligencije koji je istodobno i test snage i test vremena. To znači da su zadatci sve složeniji, a vrijeme rada je ograničeno. Taj tip testa nije joj legao. Bila je jako povrijeđena rezultatom i počela se duriti na mene, kao da sam ja kriva za to što se na testu nije pokazalo da je jako pametna, kako su joj njezini bližnji govorili. Ali, rezultat koji je postigla nije loš. Prosječan je. Pa većina je ljudi prosječne inteligencije. S tom razinom inteligencije može se i fakultet završiti. Razgovarala sam i s roditeljima i pojasnila im to te iznijela pretpostavku da bi njihova kći, koju kao i sve druge učenike, pratim od prvoga razreda (a sad je osmašica) vjerojatno više odgovarao verbalni test, a još je bolje testiranje kompletnim WISC-om. Roditelji su bili korektni, ali se ona nastavila duriti i odbila je testiranje koje bi joj sigurno pružilo bolju sliku njezinih sposobnosti. 

Evo još jednoga primjera s prosječnim rezultatom na Dominu 48. Ana je bila odlična tijekom cijeloga školovanja. Ne sjećam se je li imala sve pet, ali znam da je bila izvrsna u hrvatskom i engleskom jeziku. A tek kako je vodila školske priredbe! Ona nije dramila oko prosječnoga rezultata. Nije se ni durila. Išla je za svojom zvijezdom. Završila je gimnaziju, studirala jezike, doktorirala i postala sveučilišna profesorica. Očito je da su njezine verbalne sposobnosti bile jače razvijene od neverbalnih. Ona je to prepoznala te svoj izvor zanimanja uskladila s tim, što je bio pun pogodak. Uostalom, u mojoj priči o izboru zanimanja uvijek je bilo naglašeno da treba slijediti svoje interese i birati ono u čemu smo najbolji, najuspješniji i što volimo te ga s lakoćom i užitkom obavljamo. Ana je to učinila i uspjela. Bravo, Ana!

I prva je junakinja priče, čuh nedavno od njezine mame, završila fakultet. A na tu temu, jedan zli jezik, a da ga nisam pitala, došapnu mi: „Da, završila je fakultet, ali ne u Zagrebu nego u Mostaru.” To je doista bilo nedobronamjerno. Ja sam se obradovala vijesti, a nisam ni sumnjala u njezin uspjeh, samo mi je žao što je iz naše školice otišla s gropom u želucu. Bilo bi bolje da mi je došla na razgovor. Potanko bih joj pojasnila tu priču s testiranjem i pružila joj priliku da dodatnim testiranjem bolje upozna sebe. Mnogim sam osmašima to priuštila. Ishodom smo svi bili zadovoljni. 

Novi naraštaji – novi testovi

Test inteligencije Ravenove progresivne matrice u boji primjenjivala sam na drugoškolcima, u svrhu identifikacije darovite djece. To bih ponovila u petom razredu. Uvijek na kompletnoj populaciji, tj. u svim odjelima. (Kad sam sve stizala, da mi je znati?) Rezultate sam komentirala s razrednicima i roditeljima. S vremenom sam toliko bila preplavljena raznim aktivnostima da sam odustala od testiranja svakoga naraštaja petoškolaca. Razlog je bio i to što je test kojim sam se koristila s vremenom postao prelagan, pa je trebalo sačekati novu standardizaciju, a to je potrajalo. No, revna nastavnica matematike, Mirjana K., uporno je tražila testiranje svake novi naraštaji petašića, odjela kojem je bila razrednica. U kombinaciji s nekim svojim kriterijima, rezultatima testa inteligencije koristila se i pri odabiru učenika za dodatnu nastavu. 

Testiranje sposobnosti učenika u različite svrhe, sukladno mom, najčešće vrlo bogatom programu rada za određenu školsku godinu, bio mi je izazov i užitak. Time sam ne samo saznala mnogo o njima i oni o sebi, nego sam im pomogla da na osnovi tih spoznaja treniraju planiranje budućnosti i još ih pripremila za budućnost u kojoj su ih testiranja raznih vrsta čekala na svakom koraku. 

Budući sam dugo radila u istoj školi (skoro četiri desetljeća), imala sam privilegij zapaziti kako većina testova s vremenom postaje prelagana ili neprilagođena karakteristikama novopristiglih naraštaja. Slijedila je ponovljena standardizacija većine njih. Neki su zadatci izmijenjeni, drugi zamijenjeni, treći izostavljeni, novi uvršteni, sve sukladno karakteristikama novih naraštaja. Naravno, usklađene su i upute za zadavanje testa, norme za ocjenjivanje i utvrđivanje razine intelektualne razvijenosti. I mom voljenom WISC-u (u staroj formi, koju sam imala) odzvonilo je. Postao je posve neprilagođen. Nakon poduže stanke, kad su se stekli svi potrebni uvjeti, Naklada SLAP iz Jastrebarskog provela je novu standardizaciju i moj ljubljeni WISC otišao je u povijest. Zamijenio ga je WISC-IV-HR. Imala sam veliku sreću, ušavši u odabranu skupinu psihologa koji su sudjelovali u tom postupku. Bilo je to vrlo, vrlo zanimljivo iskustvo i pravo pravcato sudjelovanje u povijesti razvoja psihologijskih mjernih instrumenata u Hrvatskoj, zahvaljujući SLAPU i njihovim sjajnim stručnjacima i voditeljima. 

Ne prestati učiti!

Nedugo za svojim WISC-om i ja sam otišla u povijest, hoću reći u mirovinu. No, WISC mi je i dalje na srcu. Puno smo dobroga nas dvoje učinili mnogoj djeci. Lako ga je i jednostavno bilo zadavati, lako i jednostavno ocjenjivati i zanimljivo interpretirati. Mnogo bi mi podataka dao o svakom djetetu, detaljno ga oslikavši, što mi je bilo vrlo korisno u radu s djecom te u suradnji s učiteljima i roditeljima. I djeca su ga jako voljela. Napose neverbalni dio. Kutiju u kojoj sam čuvala neverbalne subtestove zvali su čarobnom kutijom i drhturili od nestrpljenja da vide koji će sljedeći zanimljiv zadatak-test izroniti iz nje. Jedna je prvoškolka toliko bila oduševljena šarenim Koosovim kockama, jednim od pet neverbalnih subtestova u WISC-u, da je jednu kockicu, nakon testiranja, uzela i sakrila u dvorištu škole. Brzo smo to razriješili, a anegdotu pamtim do današnjih dana.

I da se opet rodim, isto bih bila psiholog i uživala u novim dostignućima psihologijske znanosti. To ide krupnim koracima naprijed. Sadašnja psihologija daleko je od one koju sam ja studirala (a koja mi je na startu bila posve dovoljna). No, s vremenom su nahrupile nove, vrlo korisne, spoznaje. Da sve pohvatam, učila sam u hodu. A što li će tek u nadolazećem vremenu biti? Za svaki slučaj, ne prestajem učiti.