Problem koji nas najviše iscrpljuje jest „poplava” učenika s individualizacijom ili prilagodbom programa. U zadnjih pet godina u našoj školi svaki četvrti učenik zahtijeva neki oblik prilagodbe

U novom prilogu našeg serijala, o iskustvima s modularnom nastavom govori Miroslav Antolčić, ravnatelj Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici, koja je od 2018. godine Regionalni centar kompetentnosti u sektoru strojarstva.

Koje ključne promjene primjećujete od uvođenja modularne nastave?

– Uvođenjem modularne nastave prebacili smo fokus sa suhoparnog sadržaja na ishode učenja i stjecanje konkretnih kompetencija. Učenici sada prate nastavu putem modula – smislenih i logički povezanih cjelina koje proizlaze jedna iz druge. Time se odmičemo od „bubanja” definicija i teorije te se selimo na projektno učenje i učenje temeljeno na radu, u realnim ili simuliranim radnim situacijama, što se u strukovnim školama i inače prakticiralo koliko su to dopuštali kadrovski i materijalni uvjeti same škole.

Slikovito rečeno, prešli smo s maratona na utrku štafete. U klasičnoj, predmetnoj nastavi, svaki nastavnik trči svoj maraton u svojoj traci, tempom koji mu odgovara i bez pritiska prilagodbe trenutku. Modularna nastava je utrka štafete. Nastavnik koji krene s početnim modulom mora savršeno predati štafetu (naše učenike) drugom nastavniku koji nastavlja sljedeći modul. Ako predaja nije savršena – bilo zbog nedovoljno pripremljenih učenika, bolovanja nastavnika ili lošeg predznanja – štafeta ispada iz ruku i staje cijela utrka. Nadoknada propuštenog tu nije samo trčanje unazad, već traženje potpuno nove staze za cijeli tim. Naravno, u toj priči bitan je nastavnik, ali i učenici jer svatko nosi svoju odgovornost.

U kojim ste segmentima imali, ili imate, najviše poteškoća?

– Iznimno teška bila je izrada zaduženja nastavnika, koja sada ovisi o velikom broju parametara. Imamo module s velikim brojem skupova ishoda učenja te točno određene postotke za svaki oblik nastave – za VPUP, UTR i SAP. U složenoj školi kao što je naša koja pokriva četiri sektora i upisuje 12 zanimanja u 1. razredu, to je divovski zadatak za satničara.

Velik je izazov i slaganje rasporeda za školu te usklađivanje s rasporedom učenika kod poslodavaca. Raspored se mijenja na tjednoj bazi, a kada netko završi na bolovanju i uskoče zamjene, sustav se dodatno opterećuje. Na sve to, tržištu rada kronično nedostaje nastavnika u STEM području, čime naši postojeći nastavnici postaju još iscrpljeniji.

Problem koji nas najviše iscrpljuje jest „poplava” učenika s individualizacijom ili prilagodbom programa. U zadnjih pet godina u našoj školi svaki četvrti učenik zahtijeva neki oblik prilagodbe. Na školu od 650 učenika i 28 razrednih odjela, uz ponekad nerealna očekivanja roditelja, to je snažan izvor stresa i veliko pitanje svima nama: kuda mi to idemo i kamo sve to vodi?

Što se nastavnicima dopada u novoj organizaciji rada, a što ne?

– Nastavnicima je najteže. Zbog neravnomjernog tjednog rasporeda koji se mijenja ovisno o modulima, gotovo im je nemoguće planirati privatni život, što stvara veliki stres i iščekivanje. Od njih se očekuje intenzivna suradnja, otvorena komunikacija i zajedničko planiranje. No, nažalost, ne postoji savršen kolektiv u kojem to funkcionira bez poteškoća, posebice kod usklađivanja i zaključivanja ocjena na modulima gdje predaje više nastavnika. Problem nastaje i kada učenik na dulji period izostane s određenog modula jer ga je teško ocijeniti pa nastavnici moraju osmišljavati alternativne načine – od dodatnih projekata i konzultacija do uključivanja učenika u druge module. Zbog toga su nastavnici iscrpljeni i gube motivaciju za rad. S druge strane, u nastavi im se sviđa sam odmak od teorije i fokus na stjecanje opipljivih, praktičnih vještina.

Jesu li učenici aktivniji u nastavi? Primjećuju li promjene i kako ih komentiraju?

– Reakcija učenika je pozitivna upravo zbog manje suhoparnog učenja teorije i više konkretnog rada. Od njih se sada očekuje da prate logički povezano gradivo u znatno kraćim vremenskim okvirima te da pokažu samostalnost i disciplinu rješavanjem problema i istraživačkim učenjem. Budući da u osnovnoj školi nisu navikli na takav pristup, to nam zadaje probleme u smislu ponavljanja gradiva i lošije produktivnosti.

A tu je i jedan dublji problem: neograničen pristup ekranima. Učenici su previše na mobitelima i računalu. IK tehnologije „treniraju” mlade na iznimno kratak period fokusiranosti i prečeste podražaje uzbuđenja koji egzistiraju isključivo u virtualnom svijetu. Nakon toga im realan svijet postaje nezanimljiv, a mi odrasli smo nedovoljno uvjerljivi da dopremo do njih i uvjerimo ih da nas takav put vodi u dekadenciju i degradaciju.

Kakve su reakcije roditelja?

– Roditelji su pomalo zbunjeni, no polako shvaćaju što je modularna nastava i s pravom očekuju da ona njihovu djecu pripremi za dinamičan svijet rada. No, smatram da bi trebali imati više povjerenja u svoju djecu i nas nastavnike, dopustiti im da se osamostale i nauče iz vlastitih grešaka pa makar to značilo i lošiju ocjenu ako učenik nije bio posvećen učenju. Umjesto toga, roditelji često isti tren okrivljuju nastavnike i školu da ne znaju svoj posao. S druge strane, oni sami priznaju da ne znaju kako djeci kontrolirati vrijeme provedeno pred ekranima jer kapital i društvene mreže nevjerojatno lako nalaze puteve do naših učenika kao potrošača.