Akademska sloboda kao stup europskog identiteta

Dok se američka akademska scena suočava s najžešćim napadima u svojoj modernoj povijesti, Europa ima priliku pokazati što znači braniti slobodu mišljenja, istraživanja i obrazovanja. Ovog su svibnja američka sveučilišta održavala svečane dodjele diploma, na kojima su tisuće studenata u prisutnosti najmilijih primile svoje dugo očekivane i teško stečene diplome. No ovogodišnje su promocije održane u sjeni povijesnih napada nove američke administracije na akademsku zajednicu. Promjena paradigme Nedavne najave iz SAD-a, koje uključuju moguće ukidanje Ministarstva obrazovanja, ukidanje programa raznolikosti, ravnopravnosti i inkluzije (DEI) te represivne mjere protiv propalestinskih aktivista na sveučilišnim kampusima, jasno upućuju na duboku promjenu paradigme pod administracijom Donalda Trumpa. Bartosz M. Rydlinski, profesor političkih znanosti sa Sveučilišta kardinala Stefana Wyszynskog u Varšavi, u autorskom tekstu za Social Europe upozorava da nova američka vlast ne samo pokazuje netrpeljivost prema visokom obrazovanju, već ga otvoreno označava kao neprijatelja. Njegove riječi nisu usamljene. Aktualni američki potpredsjednik J. D. Vance, jedan od ideologa MAGA pokreta, izjavio je još 2021. da su „sveučilišta neprijatelji”. Retorika se, očigledno, pretvorila u političku doktrinu. Unutar demokratske akademske zajednice, odluka troje uglednih profesora – Jasona Stanleyja, Timothyja Snydera i Marci Shore – da napuste Sveučilište Yale u znak prosvjeda protiv Trumpove politike izazvala je šok. Odabrali su Sveučilište u Torontu kao svoj novi akademski dom. Njihov potez, kako ističe Rydlinski, ne bi trebao ostati samo simbol otpora, već poziv Europskoj uniji na djelovanje – ne samo politički, nego i strateški. Europa se već jednom našla u sličnoj situaciji – uoči Drugog svjetskog rata – samo što je tada SAD bio taj koji je otvorio vrata. Izbjegli intelektualci poput Einsteina, Adorna i Arendt ostavili su dubok trag na američkoj znanosti i humanistici. Danas bi Europa mogla – i trebala – odigrati sličnu ulogu. Međutim, da bi to postalo realnost, potrebna je snažna politička volja. Europska unija trenutačno izdvaja tek 2,2 posto BDP-a za istraživanje i razvoj – znatno manje od konkurenata poput Južne Koreje (5,2 posto) ili SAD-a (3,6 posto). Bez ozbiljnih ulaganja u infrastrukturu, institucije i ljude, teško je govoriti o stvarnom preuzimanju liderske uloge u globalnom znanju i inovacijama. Prilika za razvoj i izgradnju Rydlinski upozorava da podrška američkim sveučilišnim profesorima ne smije biti „igra nultog zbroja” u kojoj strani profesori konkuriraju domaćima za ograničene resurse. Naprotiv, to mora biti prilika za otvaranje novih radnih mjesta, razvoj interdisciplinarnih programa i izgradnju istraživačkih timova bez granica. „Cilj je jasan: proširiti mogućnosti, a ne natjecati se za ograničene resurse poput stalnih radnih mjesta i istraživačkih potpora. Dobro financirana i ambiciozna strategija istraživanja i razvoja transformirala bi europska