Zašto djeca lažu?

„Ako govoriš istinu, ne moraš ništa upamtiti” – rekao je Mark Twain te tako uspio izraziti ono bitno u vezi s laganjem, a to je da laganje od nas zahtijeva kognitivni napor i trud. Kako bismo u ulozi lažljivca bili učinkoviti, moramo posjedovati vještine kontroliranja svojeg ponašanja i ekspresije emocija za vrijeme iskazivanja prvotne laži, ali i tijekom razgovora koji slijede nakon iznošenja laži. Uspješno laganje uključuje složene kognitivne funkcije poput razumijevanja teorije uma, kako drugi ljudi razmišljaju i u što vjeruju, te sposobnosti izvršnih funkcija kao što su samoregulacija, planiranje, kontrola inhibicija i radno pamćenje. Istraživanja dječjeg laganja u prošlosti su se velikim dijelom usmjeravala na dječje razumijevanje i evaluiranje laži, dok je relativno novi pogled na laganje vezan za komponentu njihova ponašanja prilikom laganja. Prema jednom istraživanju, djeca u dobi od tri godine već uspijevaju detektirati laž među drugim izjavama, ali samo ako je utemeljena na činjenicama (npr. sunce je plave boje), dok tek u dobi od 6 do 10 godina razmatraju i uvjerenja govornika prilikom procjene izjave kao istinite. Također, starija su djeca puno učinkovitija u detektiranju i evaluiranju laži, no iz tih istraživanja ne saznajemo mnogo o stvarnom ponašanju laganja kod djece. Popularni način kojim se ispituje dječje laganje u laboratorijskim uvjetima tzv. je paradigma iskušenja i odbijanja. U njoj je djeci dana prilika da prekrše neko pravilo te da sami procijene žele li reći istinu kad ih se kasnije pita o toj situaciji. Primjerice, česta situacija jest igra pogađanja u kojoj je djeci dana uputa da ne zaviruju u kutiju s igračkama koja sadrži odgovor, kad eksperimentator napusti prostoriju. Rezultati ovih i sličnih eksperimenata upućuju na to da dječja sposobnost laganja s vremenom postaje sve sofisticiranija, a detektiranje njihovih laži od drugih postaje sve teže. Iako se na laganje tradicionalno gleda kao na negativno ponašanje, novija istraživanja ističu to da je laganje zapravo povezano s uobičajenim dječjim razvojem i kao takvo je adaptivno ponašanje koje se razvija u skladu s djetetovim kognitivnim sposobnostima da strateški komunicira s okolinom. Da bi laž bila uspješna, osoba mora izmisliti uvjerljivu priču i upamtiti je, uzeti u obzir znanje druge osobe, stvoriti lažnu izjavu koja se razlikuje od vlastitih vjerovanja te se prilagoditi i manipulirati vlastitim ponašanjem kako bi ono ostalo uvjerljivo. Zaključno, laganje je normativno ponašanje uobičajene faze učenja i usvajanja tehnika laganja koje prolaze sva djeca i u velikoj mjeri „prerastu” takva ponašanja. Upravo povremena laganja odraz su dječjeg usmjeravanja prema ciljevima te uspješnog nošenja sa zahtjevima svoje socijalne okoline. S ovime na umu, trebali bismo se prisjetiti i vlastitih pokušaja laganja u mlađoj dobi te, prije negoli optužimo djecu za strašan zločin laganja, pristupiti situaciji s dozom humora i suptilne podrške u njihovom kognitivnom razvoju i napretku.