Kada sam postala majka, vjerovala sam da ću znati zaštititi svoje dijete od svega što mu život donese. Kao odgojitelj po struci vjerovala sam da će moje profesionalno znanje pomoći da lakše razumijem djetetove potrebe, prepoznam teškoće i pronađem pravi način da mu budem podrška. Međutim, ono što me nitko nije pripremio jest – što kad se teškoća dogodi u vlastitom domu? Tada sve ono profesionalno što znaš dobiva sasvim novo značenje. 

Alati nam služe da nam olakšaju život, da s njima nešto učinimo jednostavnije, bolje i brže. Nećemo orati ručnim plugom ako postoje puno napredniji strojevi, nećemo mesti ako imamo usisavač ili, još bolje, robotski usisavač. Raditi nešto svojim tijelom zahtijeva napor, vrijeme i vještinu, koristiti alat znači da se sve navedeno smanjuje, iako ne znači da postaje potpuno izlišno. 

Svaka školska godina donosi nove izazove, ali među najtežima s kojima se ravnatelji susreću svakako je pojava tehnološkog viška. Iza tog administrativnog pojma kriju se stvarni ljudi – učitelji, nastavnici i stručni suradnici koji su godinama gradili kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa i ostavili trag u životima generacija učenika.

Autoritet je postala riječ koja mnogima ima negativno značenje. Poneki brkaju autoritet s autoritarnošću (bespogovornom i nekritičkom poslušnošću) pa je to razlog odbacivanja koncepcije autoriteta kao poželjne. Još ekstremniji zaista smatraju da svaka osoba već u ranoj dobi ima pravo samostalno donositi odluke o svemu i bez tračka straha i nelagode zbog nečije reakcije kročiti kroz život. 

Volim gledati Dnevnik na televiziji. Posebno onaj večernji u 19.30. Nastojim biti informiran, a pretpostavka je da večernji Dnevnik pokriva najvažnije događaje dana u svijetu i Hrvatskoj. Rat između Amerike i Irana, Ukrajine i Rusije, Trump, Putin, Zelenski, rast cijena nafte, izbori u Mađarskoj, orkansko nevrijeme u Zagrebu, inflacija u Hrvatskoj. 

U hrvatskom obrazovnom sustavu i dalje nedostaje jasna i općeprihvaćena metodologija vrednovanja škola. Jedan od mogućih pokazatelja mogao bi biti postotak učenika koji su upisali studij prvog izbora ili ostvarili željeni profesionalni put, jer taj kriterij povezuje motivaciju učenika, rad nastavnika i uspješnost škole u pripremi za nastavak obrazovanja i život nakon škole.

U mom djetinjstvu, provedenom u školskom stanu male područne škole, neki od stalnih likova bili su podvornici. Sjećanja su mutna, ali znam da su čistili, pospremali, dijelili djeci peciva, popravljali potrgane brave na vratima… Nešto između današnjih spremačica i domara. Oni koji su sve rješavali, ali i imali dosta slobodnog vremena jer potrebe nisu bile velike. Izraz se više ne koristi pa je dobro konzultirati Hrvatski jezični portal koji tumači da je podvornik onaj koji obavlja svakodnevne sitne poslove u nekoj ustanovi (obično u školi). Dakle, u suvremenoj terminologiji – tehničko osoblje, po opisu posla najbliži domarima. 

Kao ravnateljici škole izrazito mi je važno da nastavnici i stručni suradnici napreduju u zvanje. Mi ravnatelji ne možemo nekoga tko izvrsno radi nagraditi financijski. Jedino što možemo jest uporno ih poticati na napredovanje u zvanje. Kod nekih to uspijemo, a kod nekih ne. 

Ovih je dana završilo javno savjetovanje o Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera koji je pripremilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Jasno je – i očekivano – da je u javnom savjetovanju struka upozorila na potrebu uvođenja reda kod opravdavanja izostanaka učenika od roditelja i upozorila da su izostanci često samo vrh sante leda narušenog mentalnog zdravlja učenika.

Glavni je argument za uvođenje strožih pravila zlouporaba trenutačnog sustava. 

Nedavno sam prisustvovala predavanju na kojem me, kao i većinu, iznenadilo kad je predavačica rekla: „Kad sam ja išla u školu nitko nije morao piti vode kod traje školski sat. Sad su svi žedni“. Naravno, referirala se na činjenicu da nas je više od polovice imalo bočice s različitim napitcima. Jesmo li stvarno postali žedniji? Ili smo samo navikli da želje i potrebe zadovoljavamo bez odgode?

Suvremen pristup odgoju i obrazovanju te ostvarenju najboljeg interesa djeteta nužno uključuje suradnički, pa čak i partnerski odnos među institucijama predškolskog odgoja, škola, obitelji i zajednice odnosno među odgojiteljima, učiteljima, roditeljima i donositeljima odluka. 

Za organiziranje višednevnih izleta (držimo se termina koji u svakodnevnom govoru koristimo) složili smo hodogram s točno 27 koraka. Pokušali smo se, korak po korak, držati onoga što propisuje Pravilnik o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole. Treba tu detaljno iščitati pravilnik, sekvencionirati i kronološki posložiti aktivnosti, odrediti točno tko što radi, saziva, zove i objavljuje. Ovo može varirati od škole do škole, no kako god se raspodijelili za organizaciju jednog izleta aktivira se cijela gomila ljudi. Evo još jednog primjera za isti problem. Potpuno isti postotak neopravdanih izostanaka od sveukupnog broja sati da bi se izrekla odgojna mjera vrijedi za osnovnu školu, trogodišnju strukovnu i gimnaziju. Zašto? Jer tako propisuje Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera koji je isti za sve.