Pripremamo sadržaj…
Ovih je dana u obnovljenom zagrebačkom kazalištu Gavella predstavljen novi, dugoiščekivani roman međimurskog majstora pisane riječi Kristiana Novaka. Autor koji je širok krug čitatelja stekao dvama svojim prethodnim djelima u novoj književnoj uspješnici ponovno „zadire” u naše neposredno okružje te razgolićuje sustave ogrezle u korupciju koji preispituju granice morala i zakona te naprosto „melju” pojedinca koji želi poštovati norme. Ne ću ovdje hvaliti njegove stilski odlično oblikovane rečenice niti dodatno otkrivati sjajnu obrazovnu „dionicu” utjelovljenu kroz lik Profe, već istaknuti brižno odabran naslov.
Odlomke koje bi mogao objedinjavati neki sličan naslov uskoro bi mogli zapisivati ravnatelji škola posebno ako se počne provoditi najavljeno ocjenjivanje djelatnika u javnim službama. Iako bi svi trebali radosno uskliknuti kako se konačno pronašao model koji će riješiti uravnilovku i omogućiti vrijednim radnicima škola da budu nagrađeni, sustav (koji melje pojedinca?) potrudio se već u startu da mnogima izazove gorak okus. Iako se najavljuje da će biti postavljeni jasni kriteriji po kojima će se bodovati i procjenjivati svatko ponaosob, onima s više „obrazovnih utakmica” u nogama, jasno je da to vjerojatno ne će biti tako. Dovoljno je, recimo, pogledati trenutačnu situaciju s cjelodnevnom školom gdje naizgled „cvate cvijeće” i sve je pomno razrađeno, a zapravo je prepušteno da se svaka ustanova snalazi kako zna i umije te otkriva „svijet i sebe” – baš u duhu novog predmeta.
U vrijeme kad je sve teže pronaći osobe koje žele doći raditi u škole, kada pojedinci u obrazovnom sustavu doslovno sagorijevaju i dižu ruke od svega, a roditelji ne žele probleme rješavati razgovorom, već šalju taksativna pisma odvjetničkih ureda – ovakav način „nagrađivanja” izazvat će dodatnu podijeljenost, a školska klima (toliko bitna za učinkovitost i razvoj pojedinaca) postat će iznimno zatrovana.
Učenici (posebno oni najmlađi) nisu papiri ili projekti koji se „slažu” jedan na drugoga te netko nadgleda je li sve odrađeno. Učiteljica koja je kod nekog klinca koji je obožavao matematiku probudila i strast za književnošću, učitelj koji će prepoznati da je netko iznimno talentiran za sviranje, a nema financijskih mogućnosti za glazbenu školu, stručna suradnica koja jedina nije odustala od „drukčijeg” djeteta te pokušavala opet i opet, tajnik koji je dotjerao školu da ima baš sve „pravničke zareze”, kuharica koja će gladnom djetetu uvijek pronaći neki dodatni zalogaj, domar koji ne će pronalaziti skrivene kutke u školi, već neprestano gledati što se još može popraviti – baš svi oni (i mnogi drugi) mogu biti izvrsni (no zbog jasno definiranog postotka već u startu to ne će biti moguće). I pritom takve osobe ne moraju biti ni mentori ni savjetnici (i neprestano „trčati” za bodovima), ne moraju imati neku „funkciju” ili biti članovi školskog odbora (koji će, nota bene, odlučivati o sudbini onoga koji njih ocjenjuje), ne moraju biti čak ni članovi Tima za kvalitetu da bi bili kvalitetni…
Prije svega moraju ostati ono što jesu – Ljudi s velikim početnim slovom!
A svi oni koji u budućnosti budu donosili ovakve i slične uredbe i svi oni koji budu to podržavali, moraju znati da upravo osobe iz prethodnih odlomaka još uvijek „drže” škole, no zbog suludih „okova” koji ih sve više stišću izlazna vrata još su više odškrinuta…
„Zakon je jasan” svojevrsni je postulat koji će vam spremno podastrijeti pravni eksperti naiđete li na kakvu nedoumicu u silnoj količini članaka i stavaka kod kojih ćete kadšto zastati u nevjerici. Ostaje, naravno, upitno kako je moguće da „jasnoću” nerijetko svatko od njih tumači na svoj način. Ne bi li upravo te rečenice trebale biti potpuno različite od književnih tekstova koje svaki čitatelj doživljava na svoj način i zasebno otkriva „što je pjesnik htio reći”? S obzirom na sve navedeno, katkad se čini da upravo zakonske akte treba razumijevati poput silnih pravopisnih dilema u jeziku koje pragmatični Hrvati otklanjaju u stilu – može i jedno i drugo...