Hrvati su se u početku služili hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom, a svoje su književne jezike izgrađivali na sva tri narječja. Štokavski su u književnost uveli pred kraj 15. stoljeća uklopivši odmah u početku u njega leksičke i frazeološke elemente ostalih dvaju narječja i njihovih književnih jezika, izgrađujući ga kontinuiranim povijesnim razvojem do današnjeg oblika. Ostala su se dva književna jezika postupno gasila u književnoj uporabi, čakavski početkom 18., a kajkavski sredinom 19. stoljeća.
Srbi su se dugo služili crkvenoslavenskim jezikom srpske redakcije, a svoj su današnji književni jezik utemeljili početkom 19. stoljeća podigavši djelom Vuka Stefanovića Karadžića štokavsko narječje srpskog sela na rang književnog jezika.
Ta dva jezika imaju i odvojenu kulturu i jezičnu povijest i književnost. U povijesti nema zajedničkih tekstova koji bi bili i srpski i hrvatski. (Ima srpskih lingvista i povjesničara koji svojataju neke hrvatske tekstove, pa i cijelu dubrovačku književnost, ali to je nasilno presezanje, jednako kao što je i svojatanje teritorijalnih dijelova Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika.) Hrvatski je književni jezik određen svojom književno-jezičnom povijesti jer je izgrađivan na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti.
Osim toga Hrvati su svoj književni jezik izgrađivali na zapadnoj, katoličkoj kulturi, služeći se najprije glagoljicom i zapadnom ćirilicom, a od polovine 14. stoljeća i latinicom, koja se sve više širila i danas je jedino hrvatsko pismo, dok su se Srbi oslanjali na orijentalnu, bizantsku, pravoslavnu kulturu, služeći se ćirilicom, koja je danas glavno srpsko pismo.
Rezultati tih glavnih povijesnih tokova dva su književna jezika koja su svojom osnovicom veoma bliska, ali svojom nadgradnjom i različitom normom jasno razgraničena. Razlike među njima postoje na glasovnoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i najviše na leksičkoj i stilskoj razini, ukupno oko 20%, što je već mnogo, ali je ta raznolikost važnija po tome što su se te dvije norme međusobno isključivale i onda kad su Hrvati i Srbi živjeli u zajedničkoj državi, u kraljevskoj i komunističkoj Jugoslaviji, tako da se nije moglo, niti se danas može govoriti i pisati srpskohrvatskim jezikom, jer on, kao konkretan jezik nikad nije ni postojao niti danas postoji, nego se tekstovi ostvaruju ili kao hrvatski ili kao srpski. Ne može se spontano napisati isti tekst od jedne stranice koji bi Hrvati primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski.
Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo u 19. i 20. stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik, a sa srpske strane i pokušaja da se to ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali u pokušaju nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog jakog kulturnog otpora s hrvatske strane.
Za ilustraciju prethodnog može se navesti jedna kratka, obična i jednostavna rečenica koja iznesene tvrdnje jasno pokazuje.
Hrvatski: Vlak kreće s kolodvora točno u deset sati.
Srpski: Voz kreće sa stanice tačno u deset časova.
Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti srpskohrvatska rečenica jer je norma isključiva: ili vlak, kolodvor, točno, sat ili voz, stanica, tačno, čas.
Zbog svega toga strane radiopostaje svoje tekstove ostvaruju ili samo na hrvatskom jeziku (Radio Vatikan) ili samo na srpskome (neke istočno-europske radiopostaje) ili na oba, ali u okviru posebnih emisija (npr. BBC, Glas Amerike, Westdeutsche Rundfuck, Deutsche Welle) ili, danas rjeđe, u okviru jedne emisije, ali s izrazito hrvatskim ili srpskim tekstovima (npr. Français international).
Zbog svega toga u međunarodnoj Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (UDK) srpski ima jedan broj (808,61), a hrvatski drugi (808,62).
No unatoč tomu na većini stranih sveučilišta predmet za hrvatski i srpski jezik i njihove kulture naziva se srpskohrvatski (Serbo-Croatian, serbo-kroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih shvaćanja i teškoća konkretnih prestrukturiranja slavističkih odjela. Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se, unatoč imenu, kao hrvatski ne može ostvariti.
Hrvatski se predaje kao hrvatski samo tamo gdje su Hrvati mogli osigurati posebna novčana sredstva za održavanje toga studija, npr. na Macquarie Uniuversity, Sidney, Australija, University of Waterloo, Kanada. Tek u najnovije vrijeme počinje se predavati i bez toga na pojedinim sveučilištima, kao npr. na Detroitskom sveučilištu u Americi, Kijevskome u Ukrajini.
POVIJESNI PODSJETNIK
Ovaj jednostavni tekst Stjepana Babića tek je osnovna informacija i brzopotezna skica o odnosu hrvatskog i srpskog jezika. O toj temi postoje cijele knjige, počevši od onih teorijskih, koje objašnjavaju kako male razlike među jezicima i međusobno razumijevanje govornika dvaju ili više jezika ne znače nužno i jedinstvo tih jezika, do onih koje izravno navode razlike između srpskog i hrvatskoga jezika, kao što su knjige Petra Guberine i Krune Krstića (Razlike između hrvatskog i srpskog jezika, 1940.), Vladimira Brodnjaka (Razlikovni rječnik hrvatskog i srpskog jezika, 1991.) i Marka Samardžije (Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, 2026.). Za dublje razumijevanje teme potrebno je prizvati i hrvatsku nacionalnu i jezičnu povijest, posebno jezičnu politiku bana Khuena Hedervaryja te ideje Ljudevita Gaja, Josipa Jurja Strossmayera i Ante Starčevića s hrvatske strane te Vuka Stefanovića Karadžića, Aleksandra Belića i Pavla Ivića sa srpske strane, kao i komunističkih kulturnih ideologa poput Stipe Šuvara. Hrvatski i srpski vjerojatno ne bi bili toliko slični da Gaj i Strossmayer nisu bili bezrezervni (južno)slavenski idealisti, da mađaronska prosrpska politika nije spriječila oživotvorenje koncepcije Zagrebačke filološke škole, a poticala tzv. hrvatske vukovce na čelu s Ivanom Brozom i Tomom Maretićem u 19. stoljeću i da nije bilo tolikog političkog pritiska za spajanje hrvatskog i srpskog jezika u obje Jugoslavije u 20. stoljeću. Kako se kotač jezične povijesti i stečenih navika ne može vraćati, razumljivo je da se ni u razvoju hrvatskoga jezika nisu mogli poništiti velikosrpski i unitaristički utjecaji tijekom 20. stoljeća pa je odnos hrvatskog i srpskog zato takav-kakav je danas. No svakom objektivnom prosuditelju jasno je da hrvatski i srpski u identitetskom smislu nisu isti jezik niti su ikad bili, da srpskohrvatski/hrvatskosrpski nikad nije postojao kao jedan jezik u životnoj praksi, a sve je ostalo politika. (ab)
Knjiga Stjepana Babića Hrvatski jučer i danas (Zagreb, 1995.) ima 234 stranice, 12 poglavlja s ukupno 78 članaka. Sadržajem i stilom jezični je savjetnik. Poglavlja su Hrvatski i srpski jezik, Protiv nepotrebnih i neprihvatljivih anglizama, Naše riječi u vremenu i sustavu, Rješenja u tvorbi riječi, Pravopisne i glasovne nedoumice, Oblikoslovna pitanja, Pet sintaktičkih odlomaka, Opći pogledi, Ocjene i osvrti, Bibliografija neuvrštenih članaka. Recenzenti su Dunja Pavličević i Stjepko Težak, a urednik Ivan Rodić.