Škola je za roditelje postala siguran partner

Škola je procvjetala uz dječji smijeh tijekom novih, dinamičnih pauza gdje istražuju svijet plesa, zabave, glume, biciklizma i mnogih drugih aktivnosti

U OŠ Milan Sekulić, Lovinac, svih 28 zaposlenika uključeno je u projekt Cjelodnevne škole. Imaju ukupno 54 učenika, a 20 učitelja svakodnevno radi s djecom u A1 redovitoj nastavi, ali i A2 te brojnim B1 izvannastavnim aktivnostima. Cijeli sustav teže bi funkcionirao bez naših stručnih suradnica – pedagoginje i knjižničarke, administracije – naše voditeljice računovodstva, tajnice, kao i tehničke podrške – dviju spremačica, domara, kuhara i operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu. Svi činimo složan tim koji se brine da djeca u Lovincu imaju vrhunske uvjete za obrazovanje i boravak u školi, kaže ravnateljica škole Marija Tonković u razgovoru za Školske novine.

Kako su se snašli učenici, kako nastavnici, što oni vide kao pozitivne strane ovakve nastave?

– Učenici su nas uistinu sve zadivili svojom prilagodljivošću. Naravno, u samom početku bilo je malo neobično prihvatiti da školski dan traje malo duže, no škola je vrlo brzo postala prostor igre, zajedničkog učenja, druženja, okupljanja i stvaranja. Ono što ih najviše rasterećuje jest to što velik dio svojih obveza odrađuju u školi, u programu A2 i uz stručnu pomoć učitelja ili stručnih suradnica. Ipak, kako bi nastavili razvijati kontinuitet i važne samostalne radne navike, dio obveza ponekad ponesu kući. Taj se balans pokazao nama i roditeljima odličnim. Kući odlaze znatno rasterećeniji i bez pritiska, ali i dalje zadržavaju odgovornost prema samostalnom radu u krugu obitelji. Uz to, škola je procvjetala uz dječji smijeh tijekom novih, dinamičnih pauza gdje istražuju svijet plesa, zabave, glume, biciklizma i mnogih drugih aktivnosti. Za djecu u manjoj sredini, cjelodnevna škola nije donijela dodatne obveze, već im je otvorila prozor u brojne mogućnosti koje imaju njihovi vršnjaci u velikim gradovima, a oni to iz dana u dan prihvaćaju s iskrenim žarom.

Šti su vam najveći izazovi u provedbi programa CDŠ-a?

– Najveći su izazovi proizašli upravo iz specifičnosti našega kraja. Iz organizacijske perspektive, najveći logistički izazov bio je onaj infrastrukturni. Školska zgrada, iako topla i funkcionalna, građena je u posve drugim vremenima. Najveći nam je izazov nedostatak hola ili sportske dvorane, što zahtijeva dodatnu kreativnost nastavnika u provođenju sportskih i drugih aktivnosti. Također, uvođenje dva obroka dnevno značilo je da moramo hitno rješavati pitanje školske kuhinje. Izazovi u školi nikada nam nisu bili prepreka, nego poticaj. Uvijek imamo volje i taj timski duh nas tjera da s lakoćom pronalazimo rješenja. Umjesto sportske dvorene kao alternativu koristimo odlično opremljenu učionicu, a kada nam vremenski uvjeti dopuštaju najviše vremena volimo provoditi vani, na svježem ličkom zraku. Upravo projektom CDŠ-a i uz podršku i suradnju s našim osnivačem, Ličko-senjskom županijom te podrškom i suradnjom s Općinom Lovinac, uspjeli smo pokrenuti povijesnu prekretnicu za našu školu, a to je postupak za potpunu nabavu i opremanje vlastite školske kuhinje. Također je uspješno predana prijava za veliku energetsku obnovu školske zgrade. Svi ti izazovi traže mnogo administracije, neprospavanih noći i koordinacije, ali kada znate da time trajno mijenjate standard i uvjete života za našu djecu u Lovincu, ništa nije teško.

Je li povećan interes roditelja da im djeca pohađaju CDŠ?

– Interes i podrška roditelja uistinu su od samog početka provedbe iznimni, a njihovo nam je povjerenje najveći vjetar u leđa. Ono što nas najviše veseli jest izrazito pozitivna promjena u stavu roditelja i njihovo sve veće oduševljenje programom. Naime, na početku je postojala prirodna, ali pozitivna sumnjičavost prema nečemu novom i nepoznatom. Danas, s odmakom, roditelji sami ističu koliko im je CDŠ olakšao obiteljsku svakodnevicu. Kada roditelji vide da djeca u školi obave veći dio svojih obveza, da imaju osigurane besplatne i vrhunske kreativne te sportske aktivnosti za koje bi inače morali putovati u veće gradove, interes i zadovoljstvo prirodno rastu. Škola je za roditelje postala siguran partner u odgoju i obrazovanju, a pozitivne povratne informacije koje svakodnevno dobivamo najbolji su dokaz da naši cijenjeni roditelji vide veliku priliku i prednost za budućnost svoje djece. 

Je li ovakav oblik nastave bolji ili lošiji u odnosu na nastavu kakva se provodi u ostalim školama i po čemu se to vidi?

– Ne mogu govoriti o ostalim školama, ali zato mogu govoriti o našoj školi. Iz prve ruke svjedočim ovoj promjeni i mogu reći da je ovaj oblik nastave nama znatno bolji, cjelovitiji i pravedniji za djecu. Klasična nastava, kakvu smo i sami godinama provodili, često se svodi na vječitu utrku s vremenom i školskim zvonom, dok CDŠ nudi širinu, mirniji ritam i puno dublji pristup. Ta se prednost u školi najjasnije vidi u trima ključnim stvarima: socijalnoj pravednosti i jednakim mogućnostima, zatim u rasterećenju obitelji i na kraju razlika se vidi u atmosferi unutar škole. Škola je prestala biti samo zgrada u koju se dolazi odraditi nastava, ona je postala zajednica. Ne prenosimo samo gradivo, već zajedničkim snagama gradimo školu s dušom, a to je prostor koji u potpunosti diše i raste po mjeri djeteta.