Najblaže rečeno nepravedan status ravnatelja škola, posebice nas „zatečenih” na mjestu ravnatelja u vrijeme izmjena Zakona 2010. godine, jako opterećuje. Da nema ljubavi, predanosti, neuništivog entuzijazma, te silnog truda i vremena utrošenog u stvaranje škole, ne bih mogla podnijeti egzistencijalnu i svaku drugu nesigurnost ove funkcije. Jedino što olakšava te nesretne okolnosti jesu generacije učenika koje su prošle kroz školu i redovito svjedoče o ljepoti i korisnosti svoga boravka u njoj. Dolaze nove generacije pa svake godine pogled na te dječje oči pune očekivanja i divljenja Školi, iznova napuni dušu i srce... Piše Ina Marić, ravnateljica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Osijeka...
Više u tiskanome izdanju ŠN, br. 12 / 04.04.2017