Stvoren za teška i oskudna vremena

U povodu 150. obljetnice smrti Frana Kurelca, hrvatskog preporoditelja, jezikoslovca i člana Akademije, u Oštarijama kraj Ogulina održana je 9. studenoga svečanost otkrivanja spomen-ploče pod pokroviteljstvom Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u organizaciji Baštinika Oštarija (Ivica Mihaljević, Anton Božičević i Nikola Gračanin). Događaj u Oštarijama, gdje je Kurelac živio od 1829. do 1833. godine, uveličali su brojni uzvanici s područja znanosti i kulture, članovi Družbe „Braće hrvatskog zmaja” kao i članovi Hrvatskog kulturnog saveza iz Slovačke.

Članovi Muškog jačkarnog društva Hrvatski Jandrof iz Bratislave pod ravnanjem Radoslava Jankovića izveli su drevne pjesme kako ih je Kurelac zapisao tijekom svoga istraživanja i rada među Gradišćanskim Hrvatima. Svoje literarne radove nadahnute Kurelcem i brigom za „naš lipi ča” izrekli su i učenici OŠ Josipdol ‒ Područnog razrednog odjela Siniše i Zrinka Rendulića u Oštarijama.

O značenju Frana Kurelca govorili su akademik Ranko Matasović, tajnik Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, mons. Nedjeljko Pintarić koji je i blagoslovio spomen-ploču, prof. emerita dr. sc. Diana Stolac, Ivica Mihaljević i dr. sc. Slobodan Prosperov Novak.

‒ Ostavio je u razdoblju apsolutizma i carske diktature znamenit trag. Bio je kao stvoren za teška i oskudna vremena pa ga zbog toga tako dobro razumijemo mi, naraštaj njegovih srodnika. Rodio se u trenutku dok se naša domovina, kako je rekao, sanjala kao mrtvi san. Umro je kad se probudila. Fran Kurelac u jezičnim raspravama bio je purist, a u vlastitim stavovima osobenjak ‒ rekao je povjesničar hrvatske književnosti Prosperov Novak, prikazavši nadalje Kurelčev život i stvaralaštvo. 

‒ Fran Kurelac rodio se 1811. u Bruvnu na Krbavi. Suvremenicima svojim ostao je najviše u sjećanju kao pisac vatrenih proglasa. Pisao ih je jednom za krajišnike, drugi put za ugarske Hrvate, onda za Nijemce pa za Slavonce. U životu je ovaj stameni Ličanin vodio niz književnih bitaka, mnoge je dobio, ali je na kraju života rat izgubio. Njegov život u Rijeci, gdje je u vrijeme diktature izgubio radno mjesto, legendaran je jer je ondje poput magneta okupio sve narodno svjesne građane koje je podučio da „po jeziku narodi vjekuju i gospoduju”.

U Đakovu kod biskupa Strossmayera predavao je staroslavenski, ali vrlo kratko jer se nije najbolje snalazio u crkvenoj sredini. U Zagrebu je bio jedan od prvih članova Jugoslavenske akademije, premda ga ni ta čast nije spriječila da jednom nasred ulice izviždi bana Raucha. Umro je 1874. godine.

Bio je kontroverzna osoba. On koji je bio žestok protivnik jezične unifikacije i neprijatelj Vuka Stefanovića Karadžića, neko je vrijeme ovomu u Beču bio čak i tajnikom. Njegovo književno najplodnije razdoblje bilo je u Rijeci, gdje je šezdesetih godina napisao knjige „Recimo koju” i „Fluminensia”. Priredio je izvrsno izdanje Psalama što ih je u 16. stoljeću prvi put u cjelini preveo na hrvatski jezik Zadranin Šime Budinić.

S velikim uspjehom priredio je važnu knjigu „Runje i pahuljice”, pokazujući da je uz Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Armina Pavića bio najbolji poznavatelj starije dalmatinske i dubrovačke književnosti. Godine 1871. objavio je jednu od ključnih tadašnjih folklorističkih knjiga, „Jačke ili narodne pjesme prostoga i neprostoga puka”, pri čemu je najveći dio materijala skupio među Gradišćanskim Hrvatima koji su tada živjeli u prostorima ugarskoga dijela habsburške carevine. To djelo pravi je rudnik najstarijih hrvatskih književnih tekstova te dokaz da je Kurelac bio jedan od najboljih hrvatskih filologa u 19. stoljeću.

Nije bio filolog u modernom smislu. Njemu je filologija najčešće bila sredstvo uz pomoć kojega je mogao iskazati svoj tradicionalizam. Vjerovao je da se jedino u starim tekstovima sačuvala jezična spontanost i želio je da je vrati u suvremenost. Nije odobravao kovanje neologizama koje je bilo popularno u njegovo tehnicističko doba. Bio je jedan od najboljih hrvatskih stilista. U nastupnom đakovačkom predavanju pod naslovom „Kakvu je biti slovu” izložio je vrlo modernu književnu stilistiku, zalažući se da jezik piščev mora biti iskaz njegove osobnosti koliko i njegova naroda.

Golema Kurelčeva energija ipak na kraju nije ostavila za sobom velikih djela po kojima bi ga se pamtilo. Neka vrsta bohema, sve što je pisao ostavljao je u skici i nacrtu. Ipak ono što je ovaj čudni Ličanin napisao ide među najljepše stranice hrvatske književnosti uopće, to su tekstovi s ritmom koji nisu dosegli ni najbolji pjesnici. Nije bio pjesnik, ali je u svaku svoju rečenicu unio svoj glas, neku zgodnu mješavinu trpkosti i blagosti.

Zato Ti hvala, veliki čovječe! Ti koji hvalu za života nisi primio, ti koji živ nisi primio zahvale na zemlji – zaključio je Prosperov Novak.

R. I.