Sport, pucnjava i noževi

Čovjek je odavno shvatio da je nužno svoje tijelo i duh razvijati i vježbom oplemenjivati i te plemenite ljudske vještine prenosile su se vjekovima s koljena na koljeno. Natjecanja su bila običaji do kojih se držalo, a pobjednici su bili štovani i slavljeni, okićeni su bili slavolucima i lovorovim vijencima. 

Pa eto i danas smo sretni što se i kod nas to cijeni i što imamo dosta sposobnih, talentiranih, vrijednih, upornih i marljivih sportaša te se razne vještine njeguju, usavršavaju, a dosižu se isto tako vrhunski rezultati na ponos svima nama, osobito roditeljima i bližnjima. Nitko ne može biti ravnodušan kad se zavijori naša zastava i kad se naša mladež divi i slavi sve sportske uspjehe po cijelome svijetu. 

Nažalost, ne završavaju sve pobjede i natjecanja onako časno i ponosno kako bismo to željeli, nego umjesto radosti i slavlja u nekim sportovima dolazi to nemilih i surovih sukoba. Opasne pa čak i smrtonosne posljedice može izazvati nedolično ponašanje određenih skupina patoloških osoba koje ne mogu vladati sobom, nego se prepuste porivima koji nisu nikako osobina civiliziranih ljudi.

Kad do toga dođe i padne glava, onda se uzburka javnost i po cijelome svijetu zapljusne val pitanja. Tko je za to kriv, tko nije dobro uradio svoj posao, svoj životni zadatak? Krivaca ima mnogo, jer kad dijete počinje živjeti, rasti, formirati svoj lik, trebaju mu sigurne i čvrste potpore da ne ode krivim putem. Hvataju se za glavu roditelji i vape da se pomaže sad kad je već krv prolivena, a nisu na vrijeme posvetili svojemu potomku vrijeme i pokazali mu što to u životu vrijedi, što je to dragocjeno i bez čega se nikako ne može.

Ne može ljudsko društvo opstati bez poštovanja drugog čovjeka i njegova života.

Ne može postati čovjek onaj koji nije spoznao što i tko je u životu najvažniji i što je to bitno, a što je bezvrijedno. Tragičan slučaj s kojim je cijela svjetska javnost upoznata, izgubljen jedan mladi život, opomena je za sve, a posebno za one roditelje koji su poslali u svijet svoje dijete krojiti nečiju sudbinu noževima, drogama i kojekavim drugim nedopuštenim stvarima i nedopuštenim pojmovima o tome što je to dobro, a što zlo u životu.

Svi smo dobro sagriješili što ne učimo djecu da se ne dive samo svojim osobnim emocijama i zadovoljstvima, nego i onime što nam čovjekov razum i duh naviješta.

Ako samo malo obratimo pozornost, kako se odnosimo uopće prema nekim vrijednostima koje uzdižu čovjeka nekakvom boljitku i napretku. Osim sporta kojemu se često predaje i dušu i tijelo, nigdje nema divljenja i za one junake koji postižu uspjehe i posvećuju svoj život djelatnostima koje bi pomogle da i drugi budu hvaljeni i da im se dive, oni koji u znanosti i umjetnosti postižu svjetske rezultate ostaju javnosti nepoznati, a vrijedni su trajno, ne samo kad nabijaju loptu. 

Jesu li nekom našem znanstveniku palili tolike vatromete, baklje, petarde? Pita li se netko koliko samo zagađuju, koliko samo koštaju, sva tolika divljanja? Nitko to nije nikad izračunao, a možda bi se onda mogli izgraditi za taj novac vrtići, dječja odmarališta, bolnice....

Sportu je svakako potrebno dati prostora, mjesta i vremena, ali nije dobro zapustiti niti našu kulturu, umjetnost, znanost... Nadajmo se da bi možda bilo dobro tome svemu pružiti mnogo više brige, pa bi možda stadioni prestali biti bojna polja gdje se gube glave.