Kad porastem, bit ću bajker(ica)

Odavno se spremam pisati o njemu, fascinirana ne njegovim postignućima, već njegovom začuđujuće snažnom pokretačkom unutarnjom energijom, onom koju mi u psihologiji zovemo unutarnja ili intrinzična motivacija, što ruši sve zaprjeke, pa i smrti prkosi. Naravno, kad je onako silna kao u „moga” Željana. Da, svi su oni moja djeca. Svi s kojima sam radila 42 godine Praksa i život potvrđuju mi da je najvažnije imati svoj naizgled neostvarivi san i nepresušan golemi rezervoar energije, koja se množi izgledima da je san gotovo neostvariv. Činjenica da to postoji mora se eksplicite staviti u kontekst škole i školovanja djece i mladih Tisuću je razloga zašto volim putovanja. Jedan je od presudnih što mi pružaju nove prilike za mnogo toga, pa i zanimljive priče koje se dotiču moje voljene struke. Putovanje koje me je inspiriralo da napišem ovu priču vezano je za zdravstveni turizam. Školjkica u kojoj obitavam, pod teretom godina te ranjavana neverama koje su me, naročito u zadnje vrijeme, šibale, počela se trusiti pa sam je povremeno morala servisirati. To je to – zdravstveni turizam. No, on sadrži ne samo likarije za tijelo, nego i za dušu. Njih mi najčešće podastiru susreti, šetnje i dopadljivi izleti koje nam pritom organiziraju. I ovo se zbilo na izletu. Putovali smo i putovali uronjeni u čarobne ranojesenske pejzaže Lijepe Naše i susjedne nam, čini se, mnogo poštovanije i uređenije zemlje. Gledajući je onako uređenu i lijepu, pitala sam se vole li je njezini žitelji više nego mi našu, jer je bolje čuvaju, dotjeruju, paze je, glade i drugima pokazuju njezina i svoja najbolja i najljepša lica? Stigavši na jedan od ciljeva, zaustavismo se usred ljepote. U metežu pred izlazak putnika iz autobusa, začuh poznato ime dragoga mi čovjeka. Vozač ga je izgovorio, pa kad se svi raziđoše, priđoh mu s namjerom da udovoljim svojoj znatiželji. Od povučenoga i plahoga dječačića... Da, on je neke od putnica iz prvih redova pitao znaju li Željana Rakelu, nadaleko i naširoko poznatoga splitskog motorista ili popularnog bajkera. Nisu ga znale. Ali je meni to ime s mnogo ugode zazvonilo u ušima i ne mogoh, uz kavicu, ne prozboriti o njemu s Ivanom, našim vozačem, poslovnim čovjekom koji ipak povremeno i sam vozi jedan od 28 autobusa iz svog poduzeća (čuda je stvorio!) i – bajker je. Da, i zna Željana Rakelu. Susretao se s njim. Pili smo kavicu, pričali, fotografirali se, poslali Željanu pozdrav iz čarobnog kafića u čarobnom krajoliku. Brzo stiže odgovor: „... i puno mi je pozdravi!”, otpisao mu je Željan, uz ostalo. Srce mi naraste kao kuća. Vi već znate da cjeloživotno volim svu svoju djecu. A to su svi oni koje sam upisivala u školu, pratila ih osam godina, uputila u svijet rada i nadolazeće zrelosti te nastavila pratiti kako odrastaju, stasaju i postaju ozbiljni, uspješni ljudi, u najširem smislu riječi. Željana sam također prije više desetljeća upisala u prvi razred. S testiranja ga se ne sjećam, ali znam da je tijekom osmogodišnjega školovanja bio samozatajan, plah.