Škola kakve nigdje nema

Ovo je samo mrvica onoga što ti sjajni ljudi stalno rade. Meni su njihova iskustva bila vrlo poticajna i inspirativna. Vjerujući da će slično djelovati i na nekoga od čitatelja, dijelim priču. A o tome kako svojim čarolijama za se vezuju malene, pa školarce, vrlo mlade, mlade i ine druge – u priči koja će slijediti Golicaju me iskoraci. Teško im odolim, pa kad čuh da neki tamo ljudi u zelenkastoj udruzi, neobična naziva Žrvanj, organiziraju još neobičniju školu, navalih na telefon. Ali, avaj, ljubazno me odbiše. Iz Splita sam. Primaju samo zainteresirane žitelje Žrnovnice. Umalo ne briznuh u plač, kad mi ugodan muški glas vrati nadu – pribilježit će, reče, pa će me zvati dogodine. Primirih se, malo sam tugovala, pa zaboravila. Vrijeme čini svoje. A dogodine – javi se isti onaj glas. Uskoro počinje Žrvnjeva škola, reče. Jesam li još zainteresirana? Nisam zbunjiva, ali se zbunih. Stvarno me zovu! U pitanju je nešto posebno, rekoh si, a to nešto posebno realiziraju još posebniji ljudi. Ma tko će u ovo razljuđeno vrijeme ispuniti obećanje dano prije godinu dana!? Zbunjena, gnjavila sam pitanjima, ali se ipak pribrah i izgovorih: Da, dolazim! I došla sam. Bio je to pun pogodak. Uvijek sam rado učila i bilo mi je lijepo dok sam učila. Ali ova škola, ovo čudo – e, to ne mogu usporediti ni s jednim dosad najugodnijim učenjem. Ma, ljudi, vi Žrnovčani, ne laskam vam – vi nemate pojma koliko ste (bili) dobri i koliko ste me usrećili! Tako se cijeni i čuva voljena gruda Prijavih se ja i dobih program. Za početak je valjalo pronaći navedenu adresu. Dvije moje prije i ja krenusmo u akciju, ali navedene adrese nigdje. Blizu vrtića, rekoše. Vrtić smo i prije našle, ali ni na kojoj obližnjoj kući ne piše Žrvanj. Nigdje ploče. I da ne bi onoga „kartu čitaj, seljaka pitaj”, ja bih, sama ili u društvu, još i sada tražila gdje su prostorije Žrvnja. Zakučasta lokacija, a oglasne ploče nigdje. Sad kad znam koja se čudesa u Žrvnju događaju, sramim se što sam ih tijekom potrage kritizirala. Više ne kritiziram nego s ljubavlju i divljenjem preporučujem im da stave gooolemu ploču na zgradu u kojoj se sastaju. Neka se iz drona, ma, iz aviona vidi. Nek ljudi dođu, nek vide, nek spoznaju, nek uče kako se voli, cijeni, čuva i njeguje voljena gruda. Ja to zaozbiljno. „Vi ne zaslužujete biti skromni. Pušite se, jer to zaslužujete. Moćni ste. Čudesni. Nema vas Zemlja. Doista to govorim ozbiljno. Zavoljela sam vas iz prve. Još vas volim i voljet ću vas. Znam da nije originalno, ali prigodno je – voljet ću vas do posljednjeg daha!” A program rada Škole čudesan je bio kao i sve drugo u Žrvnju. Jednom tjedno nalazili smo se u prostorijama Žrvnja i slušali odabrane predavače. Bilo je doista dojmljivo, jer su predavači bili sjajni. O tome što smo sve od njih čuli i naučili, kilometre bih mogla ispisati (uključujući emocije i poticanje razvoja naših mozgića). Budući da danas nitko više nema ni vremena ni živaca za dugo čitanje, navest ću samo osnovno. Počeli smo, naravno, od povijesti