NAPREDOVATI ILI NE?

Svake godine u sklopu svojih redovnih poslova idem na hospitacije na nastavu. Uvijek je to najavljeno, pa neki kažu da su to predstave. To ponekad zaista može biti tako, ali većinom nije. I kao u kazalištu, tako i u učionici, odmah se vidi je li neka izvedba premijera za ravnatelja ili uobičajeni način rada. Poslije sata slijedi zajednička analiza. Tada razgovaramo i o napredovanju. Jedan izvrsni nastavnik tom mi je prilikom rekao da ne želi napredovati dok god se ne boduju stvari koje sam promatrala i analizirala (nastava, način usmene provjere učenika, bilješke o napredovanju, nastavni materijali, pisane provjere). 

Lov na aktivnosti

Nije se teško složiti da je to osnova nastavničkog posla, koja se ne vrednuje prema Pravilniku o napredovanju jer se kao podrazumijeva da svi koji imaju bodove iz dodatnih aktivnosti izvrsno rade i svoj osnovni posao. A je li to baš tako? To je pretpostavka, a Pravilnik o tome ne traži nikakve dokaze. S obzirom na to da se prema Pravilniku boduju razni dodatni poslovi, u školi je često lov na te aktivnosti i na pripadajuće potvrde. Čini se da danas gotovo nitko u školi ne želi nešto raditi, ako za to ne dobije potvrdu. I to je u potpunosti razumljivo jer je upravo Pravilnik nametnuo takve kriterije i stil ponašanja. Kada se donosi školski kurikulum brojni se nastavnici natječu tko će smisliti neki „svoj” projekt, koji će koordinirati, ali uz uvjet da se zove školski projekt. A s obzirom na ta svojatanja, to ometa sudjelovanje učenika kojima taj nastavnik ne predaje i drugih kolega koji se bore sa „svojim” projektom. 

Poseban je problem kategorija unapređenja rada u školi. Voditi mrežne stranice i biti u timu za samovrednovanje ne mogu svi. Organiziraju se javni događaji u kojima osim učenika škole ili najčešće jednog razreda ne dolaze druge pozvane osobe. Objavljuju se otvoreni digitalni nastavni sadržaji koji ne prolaze recenzije i ponekad su djelo umjetne inteligencije. Jesmo li to željeli postići? Pravilnik je iz vremena kada smo imali izazove vezane za online nastavu. Prošlo je nekoliko godina i to više nisu dominantni izazovi u osnovnoj i srednjoj školi. Izazovi su kako zainteresirati učenika kojima je dostupan sav sadržaj, kako ih probuditi iz digitalne omamljenosti, kako ih naučiti da rješavaju probleme. Ali osim čudnovatih kriterija koji boduju dodatno bez osnovnog, tu je jasna diskriminacija među raznim skupinama. 

Bolji koeficijent

U „elitnim” školama u kojima ima puno (samo)motiviranih učenika ima i puno sudjelovanja na natjecanjima. Mentor katkad ni kriv ni dužan dobiva hrpu bodova. A onaj mentor u školi u kojoj treba dati sve od sebe da nađe nekog učenika s kojim puno radi, ali on se ne plasira na županijsku razinu, ne dobiva baš ništa osim razočaranja. Da ne govorimo o tome da u malim mjestima nema studenata koji bi došli kod izvrsnog nastavnika na studensku praksu. Stručni suradnici i ravnatelji imaju barem trećinu kriterija po kojima nikada ne mogu ostvariti bodove jer ne rade nastavnički posao. Kada su npr. u povjerenstvima za stažiranje pripravnika, onda je to njihov posao, a za mentora su to bodovi, iako svi ulažu posebne napore za uvođenje u rad pripravnika. Ne boduje se razredništvo ili vođenje stručnih aktiva koji znatno unapređuju rad škole. Za napredovanje treba prikupiti puno dokumentacije pa i to neke od kolega odbije, ali jasno je da je potrebno dokazati bodove. 

Još nije jasno kada će se ovaj pravilnik promijeniti i okrenuti onom najbitnijem, kako nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji obavljaju svoj osnovni posao i kako to što rade djeluje na unapređenje rada škole. Unatoč tome i dalje želim da svi koji to žele ulove svoje bodove i imaju barem malo bolji koeficijent za vrijedan i težak posao koji svakodnevno rade u našim školama.