Kad je više previše

Zanimljivo je da nijedan od ovih pravilnika nije postojao prije nešto više od deset godina, škole su se samostalno brinule o pitanjima izleta i odgojnih mjera, no trend je u međuvremenu krenuo u dijametralno suprotnom smjeru. I jedan i drugi primjer pokazuju da je kod nas sve propisano (nije zapravo, ali tome se teži). Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih teži da se propisima izjednače sve škole i pokrije svaki detalj obrazovnog života, i to, po mogućnosti, u okviru neobično velikog broja koraka za bilo koji proces. Da, naše je školstvo centralizirano i prenormirano. A evo i rezultata: 1) trošenje resursa – vrijeme i ljudski resursi iscrpljuju se u nečemu što bi trebale biti sporedne aktivnosti; 2) veći broj pogrešaka – što su upute brojnije, teže ih je slijediti; 3) zagušenost nadležnog Ministarstva – kad je sve centralizirano, sve rješava Ministarstvo. Umjesto da se sve rješava na „terenu”, upiti, dileme i pritužbe adresiraju se na sve više i više instance. Za tu pojavu iskoristit ću pojam eskalacije koji se koristi u poslovnoj komunikaciji za proces prijenosa problema ili zahtjeva na višu razinu upravljanja ili podrške. S jedne strane roditelji u skladu s raširenim trendom da se žale na bilo što što im se ne sviđa, s druge strane škole nesigurne u šumi propisa koje traže pomoć i tumačenja... Vjerujem da pisarnica MZOM-a „gori”. Evo i primjera jedne dobronamjerne i zabavne eskalacije koja ipak odražava trenutačno stanje uma. Učenik nije uspješno unio zaporku za aktivaciju e-udžbenika pa je od majke na adresu školu stigao mail u kojem opisuje problem i javlja da je o svemu već obavijestila ministarstvo. Nažalost, načelo supsidijarnosti nepoznato je u našoj obrazovnoj legislativi, iako je teorijski vrlo dobro argumentirano i prisutno u različitim političkim sustavima. Supsidijarnost podrazumijeva da se odluke donose na najnižoj razini organizacijske hijerarhije, a središnja vlast nastupa samo u iznimnim slučajevima kad niža razina nešto ne uspije primjereno izvršiti. Kod nas su supsidijarnost i samostalnost trajno kapitulirale od centraliziranosti i prenormiranosti. Zašto škole same ne bi postavljale neka pravila koja u njima vrijede? Na primjer, s kojim se brojem neopravdanih sati dobiva opomena... Zašto bi svi bili unificirani i u istom kalupu, različitostima i specifičnostima usprkos? Ako vam se, već naviklima na centraliziranost, ovo čini skandalozno, treba samo pogledati u druge obrazovne sustave koji puno više vjeruju u sposobnost škola i nastavnika da kreiraju ono što je najbolje za njihove učenike. I to ne samo u domeni „kućnog reda” već i u predmetnim kurikulumima. Posljedica toga puno su kraći, manje detaljni i fleksibilniji propisi (čime se rješava i problem spomenute prenormiranosti). Virnite samo da vidite kako se to rješava u već poslovično hvaljenoj Finskoj ili u novije vrijeme rastućoj zvijezdi Estoniji. Zapravo sve europske države sa znatnim uspjehom u obrazovanju imaju škole puno autonomnije od naših, a tako se i njihovi