Moraju li učenici uopće dolaziti u školu?

Iznimka od pravila Ispričnica nema jedino za vrijeme državne mature. Tada nitko ne izostaje. Dani državne mature ujedno su dani kada gotovo nitko nije bolestan. Od profesora i razrednika očekuje se da vjeruju ispričnicama. I imaju razumijevanje. Za izostanke, kašnjenja i sve ostalo. Sad ispada da se šalim, ali ne šalim se. Ozbiljan sam, čak i žalostan. Ako je obrazovanje temelj društva, onda su masovni izostanci ozbiljan problem. Izostanci učenika s nastave ne mogu biti tek tema za nekoliko novinskih naslova, dvije televizijske emisije u kojima se prosvjetari žale na izostanke, a obiteljski liječnici na preopterećenost zbog pisanja ispričnica. Da bismo znali što poduzeti, trebamo odgovoriti na ključno pitanje vezano za izostanke ‒ isplati li se izostajati s nastave? Kad odgovor bude negativan, onda će i problem biti riješen. Za one koji zaista ne mogu doći na nastavu, poglavito mislim na bolesne, uvijek će se naći neko rješenje. Međutim, odgovor na postavljeno pitanje, nažalost, često je pozitivan. Zašto je odgovor pozitivan može se istražiti ako znamo učenikov interes. Ako je temeljni učenikov interes znanje, odnosno sve što se pod tim pojmom podrazumijeva, tad bi učenik trebao biti motiviran da ne izostaje. Neovisno o metodi izvođenja nastave, neovisno o tome kakav je pojedini nastavnik, uvijek je lakše gradivo usvojiti na nastavi nego sam kod kuće. Ako je pak glavni motiv ocjena, tada se postavlja pitanje može li se planiranjem izostanaka i ciljanog dolaska na provjere znanja dobiti bolja ocjena. Ako je tako, a čini se da jest, onda je problem velik jer je takav sustav loš i nepravedan. Loš je zato jer se s manje znanja može postići formalno bolji rezultat (želimo li da nas takav liječi ili upravlja zrakoplovom?). Nepravedan je zato što nagrađuje nepoštene, a kažnjava poštene. Zvuči li vam poznata rečenica koju izuste učenici: „Pa zar smo mi budale koje dolaze na testove, dobiju lošu ocjenu, a Pero se pojavi kad se spremi? Mama ga stalno pokriva!” Učenici su svjesni da svijet nije uvijek pravedan, ali škola ipak ne bi trebala biti prvo veliko razočaranje. Popuštanje i nezamjeranje Na kraju, ne zaboravimo vrijedne nastavnike. Osmisle pisanu provjeru, ali dio učenika nedostaje, recimo njih sedmero. Za idući sat treba osmisliti novu pisanu provjeru. Drugačiju, ali ne previše drukčiju, da se ne žale. Onda ih na idućem satu opet nedostaje troje za koje treba smisliti novu pisanu provjeru ako se ipak pojave. I tako u nedogled. A kako napraviti takav sustav u kojemu se izostanci ne isplate? Ako opet krenemo linijom manjeg otpora, popuštanjem, nezamjeranjem, onda se ne trebamo čuditi što nas i učenici slijede istim putem. I izostaju. P. S. Na kraju je ipak red da se osvrnem na početno pitanje. Je li dovoljno da roditelji imaju pravo ispričati učenike tri dana, četiri puta godišnje? I više nego dovoljno. Ako obiteljski liječnici tvrde da će doći do navale učenika na ordinacije, onda nam je mladost prilično bolesna. Štoviše, nakon četvrte ili pete