Znanosti o odgoju i obrazovanju u Školskim novinama: pedagogija

Tijekom svoga 75-godišnjeg izlaženja Školske su novine, osim uobičajenih novinskih članaka, objavljivale i stručne rasprave o problemima odgojno-obrazovnih znanosti koje su pisali uglavnom sveučilišni profesori i stručnjaci sličnog ranga. Veći dio tih tekstova, osobito za vrijeme socijalizma, odnosio se na pedagogiju i njezine discipline jer je pedagogija u to doba imala vodeći položaj među znanostima koje istražuju obrazovanje. Taj se položaj bitno promijenio u neovisnoj Hrvatskoj, što je bila posljedica vezanosti pedagogije za vladajuću marksističku ideologiju u socijalizmu. Pedagogija je u novim društvenim okolnostima ne samo izgubila vodeću društvenu ulogu o osmišljavanju i razvoju obrazovnog sustava, nego je i sama pokrenula znatne epistemološke i strukturne promjene. Ideološku pristranost pedagogije u doba socijalizma potpuno je razotkrila rasprava o novom udžbeniku pedagogije koju su 1977. proveli Pedagoško-književni zbor na okruglom stolu stručnjaka, a Školske novine na svojim stranicama u seriji članaka o temi „Kako do pedagogije samoupravnog socijalizma”. Ta je rasprava posve otvorila i u ono vrijeme među znanstvenicima ključno pitanje: može li se govoriti o pedagogiji samoupravnog socijalizma kao znanosti, ako se već iz njezina naziva vidi da je u službi vladajuće ideologije koja joj određuje tumačenje „znanstvenih istina”? Budući da u demokratskom sustavu nema državne ideologije, razumljivo je da je u Republici Hrvatskoj promijenjena i društvena pozicija pedagogije jer je izgubila povlaštenu funkciju transmisije vladajuće ideologije u obrazovanje.

Monolitna pedagogija u socijalizmu

Promjene u teorijskoj i praktičnoj pedagogiji, u njezinoj društvenoj poziciji te u javnom utjecaju i organizaciji pedagoških struktura, kao posljedici napuštanja socijalističko-klasnog i uvođenja demokratsko-građanskog poretka, mogu se pratiti na idejnoj, organizacijskoj i političkoj razini. U socijalizmu je dominirala koncepcija pedagogije kao monolitne znanosti, mjerodavne za sva područja odgoja i obrazovanja, bez obzira na njihovu golemu disperziranost i činjenicu da se obrazovanjem bave i brojne druge znanosti (filozofija, psihologija, sociologija i dr.). Pedagogija nikad nije imala teorijske ni kadrovske kapacitete da poveže i u nekoj vlastitoj sintezi „pedagogizira” sve te spoznaje. Najsnažnija je reakcija na taj paternalistički stav pedagoga bila u metodikama, koje su neki pedagoški teoretičari uporno svrstavali u pedagoške discipline (odnos pedagogije, didaktike i metodike kao općeg, posebnog i pojedinačnog), iako je tu riječ o interdisciplinama u kojima je pedagogija samo jedna dionica. Još je 1986. godine osnovana Sekcija za metodike pri Klubu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu (jer je nijedna pedagoška struktura nije htjela prihvatiti) koja će, umjesto zatvorenosti i dogmatizma monolitne pedagogije, inzistirati na pluralizmu i interdisciplinarnosti u teoriji i praksi odgoja i obrazovanja. 

Monolitnost pedagogije i pedagoga u socijalizmu najvidljivije se očitovala u društvu pedagoga ‒ Pedagoško-književnom zboru. Tu su udrugu davne 1871. osnovali učitelji kao Hrvatski pedagoško-književni zbor, a god. 1945. iz naziva udruge izbačen je atribut „Hrvatski”. PKZ je razvio izdavačku djelatnost, masovne stručne skupove, uveo Školu pedagoga te je od udruge učitelja postao jakom udrugom pedagoga. Davao je potporu tzv. samoupravnoj pedagogiji pa je 1980. organizirao Prvi kongres pedagoga Hrvatske pod nazivom „Pedagogija u samoupravom socijalističkom društvu” i podržao „socijalistički samoupravni preobražaj odgoja i obrazovanja” koji je provodio tadašnji ministar prosvjete Stipe Šuvar. No, uspostavom Republike Hrvatske pedagogija i obrazovna praksa morale su se, upravo zbog povezanosti s ideologijom, idejno i strukturno bitno mijenjati. Tranzicija PKZ-a ponovo u HPKZ, kao i pedagogije iz socijalističke u građansku, protekla je doduše politički i kadrovski bezbolno, no pedagozi će uskoro ipak prestati voditi HPKZ, koji je 2010. postao udruga svih zaposlenih stručnjaka u odgoju i obrazovanju, a „Napredak” je od časopisa za pedagošku teoriju i praksu postao časopis za interdisciplinarna istraživanja u odgoju i obrazovanju. God. 1991. osnovana je Akademija odgojno-obrazovnih znanosti (proizašla iz Sekcije za metodike) koja, za razliku od HPKZ-a, okuplja znanstvenike raznih disciplina koji istražuju obrazovanje i koji su osporavali postavke socijalističke pedagogije. Dio pedagoga osnovao je 2003. svoje Hrvatsko pedagogijsko društvo, ali s mnogo manje utjecaja od HPKZ-a. Znatnu ulogu u tome imali su i osobni egoizmi i interesi, a kolika je zbrka nastala svjedoči sazivanje još jednog Prvog kongresa pedagoga (nakon prethodna četiri). 

Teorijske praznine i nered zbog uvođenja kurikula

I dok je izravna kombinacija pedagogije sa socijalističkom ideologijom zapravo razumljiva (ta ovisnost postoji i u drugim znanostima poput povijesti i jezikoslovlja), u demokraciji se pedagogija, ostavši bez monopola u upravljanju obrazovanjem, našla pred velikim kušnjama. Prva je kako uopće nastaviti djelovati u demokraciji s iskustvima i kadrom proizašlim iz totalitarizma i provoditi duboke promjene obrazovnog sustava koje zahtijeva nova politika. To se prije svega odnosi na uvođenje kurikula u planiranje i organizaciju školske nastave. Iako su neki vodeći pedagozi isticali da je to (kao i sve prijašnje reforme školstva) ponajprije zadaća pedagoga, glavninu pripremnih istraživanja te samu izradu kurikulnih dokumenata nisu vodili pedagozi, nego psiholozi, sociolozi i stručnjaci znanosti nastavnih predmeta. To se dogodilo zato što je sveučilišna pedagogija zapravo dugo ignorirala ideju kurikula kao stranu koncepciju nastave, nastalu izvan tradicionalnog europskog pedagoškog koncepta koji datira još iz antike. Teorija kurikula sastavnica je edukološkog sustava znanosti o obrazovanju, stvorenom u SAD-u za potrebe kapitalizma. Očekivalo bi se da se filozofija i teorija kurikula u Hrvatskoj osmisli uz bitnu ulogu pedagoga kao znalaca znanosti o odgoju, ali to nisu učinili ni pedagozi, ni sami kreatori kurikula. U Hrvatskoj, naime, još ne postoji temeljna studija ni udžbenici o teoriji i izvedbi nacionalnog kurikula kao pandan udžbenicima pedagogije i didaktike iz kojih bi o kurikulu kao epohalnoj inovaciji učili budući i sadašnji učitelji i nastavnici. A poticaja za to bilo je među samim pedagozima, npr. u knjizi Edukologija Nikole Pastuovića (1999), gdje se iscrpno obavještava teorija kurikula i edukološki pristup proučavanju obrazovanja, te u Općoj pedagogiji Vladimira Vujčića (2013) u kojoj se pedagogija razmatra kao posebni, znanstveni sustav o odgoju, neovisan o ideologijama, uvažavajući edukološki pristup i interdisciplinarnost metodika. U Hrvatskoj je dakle potrebno popuniti praznine i ukloniti nered u teorijama odgoja i obrazovanja na kojima je utemeljeno školstvo, potpuno osmisliti i strukturirati nacionalni školski kurikul i početi sustavno poučavanje studenata i zaposlenih u teorijskim i praktičnim strategijama izrade i primjene kurikula. To je teška zadaća za koju se moraju znati odgovorni izvršitelji jer bez toga obrazovni sustav nema razvojne perspektive. 

Školske novine i u socijalističko su vrijeme imale otvorene stranice ne samo tzv. režimskim pedagozima, nego i nositeljima novih ideja za unaprjeđivanje odgojno-obrazovne teorije i prakse, a s time su nastavile i u demokraciji. U Vremeplovu ćemo podsjetiti na najvažnije takve autore i tekstove. (ab)