Kako je mladi nastavnik cijelu školu zainteresirao za književnost i kazalište

Ideja da se lektirne naslove pretoči u kazališne predstave u dramsku je radionicu isprva privukla osmero učenika, da bi ih sad bilo četrdeset koje se odabire na audicijama Profesor mora voljeti svoj predmet. To je ishodišna točka. Mora vam biti stalo do učenika i stvarno ih morate željeti nečemu podučiti U svijetu brze konzumacije sadržaja na YouTubeu, Instagramu i TikToku te dominacije filmskog i televizijskog medija kao suvremenog narativnog standarda, čovjek bi pomislio da je mlade gotovo nemoguće zainteresirati za dobre stare knjige i kazalište. No, Vedranu Bišćanu, 28-godišnjem nastavniku hrvatskog jezika i književnosti iz Duge Rese, ovo je pošlo za rukom. Odrastao je u gradiću smještenom pokraj Karlovca, gdje je i sam pohađao Srednju školu Duga Resa, tamošnju jedinu srednjoškolsku ustanovu. Maturiravši, zatekao se pred velikim životnim odabirom ‒ upisom na fakultet. Tijekom ranijeg obrazovanja nastavnici ga nikad nisu uspjeli zainteresirati za prirodne znanosti, ali je Vedran zato inklinirao umjetnosti, želeći postati piscem. Stoga je upisao jednopredmetni studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se njegova ljubav prema književnosti samo dodatno rasplamsala, premda je s vremenom njegova želja za pisanjem u profesionalnom smislu oslabila. Nakon studija kroatistike zadržao se u svom rodnom gradu i vratio se u Srednju školu Duga Resa, čije je školske hodnike i učionice već vrlo dobro poznavao. Ondje je počeo predano raditi kao nastavnik, nastojeći duboko i dugoročno zainteresirati svoje učenike za čitanje i, posebice, vrijedne lektirne klasike. Prije otprilike tri godine, tijekom jednog predavanja, dok je s četvrtim razredom obrađivao sadržaj Gospode Glembajevih legendarnog hrvatskog književnika Miroslava Krleže, pala mu je na pamet ideja da bi ovu modernističku dramu mogao s učenicima pretočiti u – kazališni oblik. Kao što se moglo očekivati od suvremenih generacija koje nisu pretjerano sklone lektirama ili kazalištu, učenici na prvu nisu odisali entuzijazmom, no Vedran je vjerovao u ovu ideju, smatrajući da ima mnogo potencijala. Nekako je uspio nagovoriti učenike da se prepuste ovom pothvatu i tako je Srednja škola Duga Resa dobila svoju službenu dramsku radionicu. „Naravno, nisu samo učenici bili skeptični”, govori Vedran. „Bilo je skepticizma i kod mojih školskih kolega. Škola je najednom davala novac za ovaj projekt, premda nitko nije mogao predvidjeti hoće li biti uspješan.” Sa samo osmero zainteresiranih učenika u početku, dramska radionica prepustila se Gospodi Glembajevima. Vedran je Krležinu dramu scenaristički prilagodio srednjoškolskom formatu i pritom se kao amater uhvatio redateljskog posla. Probe su se održavale u školi, ali i u Pučkom otvorenom učilištu, gdje se veći prostor s 450 mjesta i obnovljenom pozornicom upotrebljava za koncerte, promidžbe, kino i kazalište. Hrvatska radiotelevizija posudila im je frakove iz TV emisije Ples sa zvijezdama. Glavni lik Leona Glembaya utjelovio je talentirani Benjamin