Pripremamo sadržaj…
Estonski nastavnici i stručnjaci upozoravaju na porast broja učenika koji izbjegavaju nastavu. Među mogućim su uzrocima sve izraženijeg problema vršnjačko nasilje, tjeskoba i pritisak na mlade da budu uspješni, a škole teško pronalaze odgovarajuću podršku
Roditelji su se zbog tog problema tijekom jedne školske godine više od 400 puta obratili estonskoj mreži za podršku, a nastavnici primjećuju da se problem s vremenom povećava
Posljednjih godina raste broj učenika kojima je odlazak u školu izrazito zastrašujuć ili neugodan. Stručnjaci upozoravaju na više mogućih uzroka, među kojima su vršnjačko nasilje, pogoršanje mentalnog zdravlja, sve veća tjeskoba i pritisak da se uvijek bude uspješan.
Prije tri godine zima je bila posebno teška za Anninu obitelj iz estonske pokrajine Tartu. Njezino najstarije dijete tada je pohađalo treći razred osnovne škole, a sve izraženije izbjegavanje odlaska u školu postalo je problem koji je obitelj morala riješiti.
– Dijete nikada nije izravno govorilo: 'Ne želim ići u školu', nego bi se uvijek pojavio neki razlog zbog kojeg nije moglo otići – glavobolja, mučnina ili nešto slično. Vjerojatno je problem bio povezan s odnosima u školi, dijelom među djecom, ali smatrala sam i da odnosi s odraslima nisu bili zdravi. Nevjerojatno često pozivali su me da dođem i riješim problem sa svojim djetetom – ispričala je Anna.
Takva su iskustva ostavila posljedice. Dijete je počelo vjerovati da je samo krivo za probleme i da pretjeruje.
– Vrlo je teško gledati kako vam se dijete slama. Srećom, bila sam dovoljno razumna da sama potražim pomoć stručnjaka kako bismo prebrodili cijelu situaciju – rekla je.
Estonija ne prikuplja podatke o broju djece koja doživljavaju takozvano odbijanje škole, odnosno kod kojih strah i nelagoda postanu toliko izraženi da odbijaju odlaziti na nastavu. Ipak, roditelji su se zbog tog problema tijekom jedne školske godine više od 400 puta obratili mreži za podršku Rajaleidja. Nastavnici također primjećuju da se problem s vremenom povećava.
– Ako pogledam desetogodišnje razdoblje, prije smo imali jednog takvog učenika svake tri godine. U posljednjih je pet godina broj porastao s jednog na deset učenika – rekla je Liina Ansberg, koordinatorica podrške učenju u školi Tartu Tamme.
Stručnjaci navode nekoliko mogućih uzroka: vršnjačko nasilje, sve izraženije teškoće s mentalnim zdravljem, porast tjeskobe u društvu i sve manju spremnost na ulaganje truda. Ansberg primjećuje i sve više djece koja osjećaju da ono što rade nikada nije dovoljno dobro, zbog čega su u vrlo teškom psihičkom stanju. Pritisak dodatno pojačavaju društvene mreže, koje mladima šalju poruku da moraju biti savršeni i uspješni u svemu.
Jürgen Rakaselg, voditelj odjela za inkluzivno obrazovanje u estonskom ministarstvu obrazovanja, upozorava da je gubitak motivacije čest i kod poremećaja raspoloženja. Djeci se ništa ne čini osobito smislenim, a razina energije im je niska.
– Nije onda čudno što dolazi do odbijanja škole. Skloni smo izbjegavati napor, a to je postalo raširena pojava – rekao je Rakaselg.
Iskustvo škole Peetri u Tartuu pokazuje da djeca ne dobivaju uvijek potrebnu pomoć u vlastitoj školi. Ta ustanova nudi obrazovanje kod kuće, a među njezinim su učenicima često djeca čije su obitelji već pokušale pronaći rješenje na druge načine, primjerice uz pomoć stručnjaka ili promjenom škole.
Prema riječima Irje Toots, voditeljice programa obrazovanja kod kuće, trenutačno je u program uključeno 166 učenika. Škola više ne može primati nove učenike, a lista čekanja je puna.
– Otprilike trećina djece koju primimo nalazi se u kritičnoj situaciji, a njihovi roditelji više nemaju drugih mogućnosti – rekla je Toots.
Ona i Ansberg upozoravaju da nekim školama nedostaju stručnjaci i prostor za organizaciju nastave u manjim skupinama ili individualno. Takvi su oblici rada posebno važni za djecu koja se bore s tjeskobom ili su izrazito osjetljiva na svjetlost i zvuk.
Ako psiholozi, psihijatri ili drugi stručnjaci preporuče da dijete privremeno pohađa nastavu kod kuće, škole često nemaju dovoljno mogućnosti da mu to omoguće. Toots ističe da neke europske zemlje i druge države koriste privremena rješenja i suvremenu tehnologiju kako bi učenicima omogućile i nastavu na daljinu.
– Nastavu na daljinu ne odobravamo jer se još sjećamo koliko je bila teška tijekom pandemije bolesti COVID-19. No, kao privremeno rješenje, ona učeniku može pomoći da zadrži interes za učenje čak i kada uopće ne želi ići u školu. Ponekad mu to može spasiti život – rekla je.
Prema ERR.ee
Rakaselg smatra da mogućnosti za pružanje pomoći postoje, ali da ih ne koriste sve škole.
– Ono što me iznenađuje u estonskom obrazovanju jest to koliko se prakse razlikuju čak i kada vrijede potpuno isti zakoni i kada su financijska sredstva jednaka. Škole ne mogu računati na dodatno državno financiranje za zapošljavanje stručnjaka. Ministarstvo zato preporučuje da osnivači škola rješenja traže na razini svojih općina. Ako je škola popunjena do posljednjeg mjesta, rješenje se možda neće moći pronaći unutar njezinih zidova. Potrebno je sagledati mogućnosti cijele lokalne zajednice – smatra Rakaselg.
Upozorava pak da se svi problemi ne mogu riješiti dodatnim financiranjem.
– Bi li novac stvorio bolju atmosferu u školama, zbog koje bi ljudi željeli dolaziti, ili riješio probleme s mentalnim zdravljem? Ne bi. Tjelesnom aktivnošću može se baviti svatko, kao što svatko može biti i ljubazan prema svojim kolegama. Možemo početi od toga, a to ne stoji ništa – rekao je.
U školi Tartu Tamme počeli su razvijati pristup prilagođen potrebama svakog pojedinog učenika.
– Cilj nam je u svim tim slučajevima postupno vratiti učenike u školsko okruženje. To može uključivati i dogovor da u školsku zgradu dolaze u različito vrijeme. S nekim smo obiteljima dogovorili i održavanje nastave u okruženju po njihovu izboru, u knjižnici škole Tamme – objasnila je Ansberg.
Za Anninu obitelj presudnima su se pokazali pomoć stručnjaka i prelazak u novu školu, koja je pronašla način da se prilagodi teškoćama njezina djeteta.
Granice i pravila, postavljeni s poštovanjem i razumijevanjem dječjih razvojnih potreba, nisu prepreka dječjoj slobodi. Naprotiv, ona su temelj na kojem dijete gradi osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i sposobnost kvalitetnih odnosa s drugima
Učenici i učitelji najvjernija su publika, ali Muzej je zanimljiv i istraživačima i znanstvenicima te udrugama civilnog društva. Lani je ovaj muzej posjetilo ukupno 37.611 građana, što nadilazi uobičajene brojke