Poezija kao luka snova i litica spasa

Meri Kuštre učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi Ivana Lovrića u Sinju. Iako voli svoj poziv, kaže da često razmišlja o napuštanju učiteljske struke zbog toga što danas učitelji jednostavno žive u vremenu kada je njihov autoritet doveden u pitanje. Učiteljska se profesija omalovažava i marginalizira u društvu, pa je autotitet učitelja došao na dno. Tko je kriv za to ni sama ne zna odgovor, ali smatra da je svakim danom sve stresnije i stresnije raditi u školi. Opet te male pametne, radoznale i neiskvarene glavice održavaju je u školi.

Smatra da svi učitelji zaslužuju mnogo više poštovanja od cijele društvene zajednice za sve ono što rade za djecu u samom nastavnom procesu, ali i izvan nastave, te da su učitelji nakon roditelja najvažniji čimbenici kako u odgoju tako i u poučavanju djece. „Znamo puno toga o svakom učeniku što često ni roditelji i ne znaju, sve njihove tajne, prve suze, uspjehe, padove, veselja, sreću, razočaranja, prve simpatije itd. Treba nam podrška, jer na malim genijalcima ostaje svijet. Ono što djeci prenesemo ostaje im za cijeli život” – ističe Meri, dodajući kako je obrazovanje, uz zdravlje, stup društva.

Osim redovite nastave, voli rad s učenicima koji su uključeni i u izvannastavne aktivnosti gdje s radošću uređuju panoe učionice tako da se svi osjećaju što ugodnije i veselije. Obožava kada s učenicima dočekuje izmjene godišnjih doba, prve zrake Sunca, tihe kiše, prve pahulje snijega, rođendane, božićne, novogodišnje i uskrsne blagdane te istraživanja promjena u prirodi koje se događaju tijekom cijele nastavne godine.

Meri u slobodno vrijeme piše poeziju pa je tako izdala dvije zbirke poezije. Prva zbirka Tišinom do oblaka (2015.) sadrži pjesme razne tematike. Priloge od prodaje prve zbirke darovala je udruzi Down sindrom 21 iz Splita, što su u udruzi iskoristili za terapijsko jahanje svojih članova. Druga zbirka U vrtlogu prolaznosti (2021.) također je imala humanitarni karakter pa je priloge od prodaje darovala udruzi Brački pupoljci. 

Meri je obje zbirke izdala o vlastitom trošku te naglašava da je ona samo mala kap kojoj pomaganje slabijima i bolesnima oplemenjuje život. Meri ističe kako je recenziju i lektoriranje za obje knjige radila kolegica iz škole prof. hrvatskoga jezika i književnosti Vesna Samardžić, dok su fotografije za drugu zbirku djelo kolegice joj profesorice njemačkoga jezika i književnosti i ujedno knjižničarke u školi prof. Ivone Tabak. 

Izražavajući im veliku zahvalnost za to, Meri ističe da je dobra suradnja među kolegama u školi od velike važnosti, jer se u pozitivnom okružju, kaže, svi bolje nose sa svakodnevnim školskim situacijama. 

Majka je troje djece za koju kaže da su početak i kraj njezina životnog putovanja.

Sve drugo rečeno je u njezinim pjesmama.

„Obožavam kada s učenicima dočekujem izmjene godišnjih doba, prve zrake Sunca, tihe kiše, prve pahulje snijega, rođendane, božićne, novogodišnje i uskrsne blagdane te istraživanja promjena u prirodi koje se događaju tijekom cijele nastavne godine…” (Meri Kuštre)

 

Vjetra treba

vjetar me budi 

krade moje snove 

dolazi nepozvan 

tjera me van

želi da mu se pridružim 

šetam ulicama praznog grada 

želi biti važan 

želi da mi se svidi dok ga gledam 

vjetar 

koliko samo moći u njemu ima

stani 

stani dok sam tu 

stani dok me ima 

kaže vjetar

Pozornica svjetlosti 

dok se Svjetla pale 

svi smo spremni za daske

pozornica je vesela 

ukrašena

ja na nju ne pripadam

želim sići

gomila bezličnih lica 

opijenih ludim vremenom

daleko sam…

odlazim u mračnu noć 

sama lutam.

Luka snova

ispod moga jastuka 

uznemirilo se more u daljinama

dolaze veliki brodovi 

otplovim s njima 

usidriti se mogu u veliku luku

tamo ću nestati 

želim kraj opasnih hridi

moram mirna biti 

možda mi doleti lijepa 

razdragana lastavica

kako da se pridružim 

poletim 

poletim daleko

pruži mi priliku 

sustignem te 

da se sretna vratim

Put k sreći

odvajam svoje tijelo od dodira 

ulazim u trag bez obzira 

upadam sve dublje u ralje života 

razdire me zvuk rike i to je divota 

moje tijelo užareno stoji na palubi 

kao da je u kolibi 

tražim put k sreći 

najbolje bi bilo leći 

zapljuskuje me snažni val 

izgleda kao maskenbal 

sretna sam i spuštam zastor 

na usnama morski nabor 

sol me grize 

pružam ruke i žuljevi klize 

daleko je obala 

važna je pohvala

Danas sana luda

vidim ludost u opojnom mirisu 

veselog pjeva ptica 

luda sam od sreće 

ali ona grabi ispred mene 

svaki njen korak pratim 

ubrzam li ja ću da te častim 

stojim i veselim se pjevanju 

luda sam od tvoga bježanja 

dolaze dani mraza 

zaštitit ću se od tvoga obraza

Litica spasa

kad ostarim 

sve ću da pozlatim 

hodat ću po liticama spasa 

da mi dođe moć 

prije velikog glasa 

ja ću udahnuti 

neka me vjetar nosi 

opit ću se u jutarnjoj rosi 

pod krošnjom starog bora 

uhvatit će me lagana čežnja 

jer se tako mora

Pogrbljena leđa

gledam u nebeski svod 

ispravljam svoja pogrbljena leđa 

pokušavam zažmiriti 

kao naivni putnik 

vidim svijet drugačije 

vidim ozarena sretna lica 

vidim dugu u stotine boja 

vidim djecu kako skaču 

vidim okrugli stol 

pun lijepog voća 

vidim vrijedne 

vidim pravedne 

udaraju munje 

strelovito se približavaju mojim očima 

oči se pretvore u prah 

odahnem 

opet vidim 

vidim lijene 

vidim pogrešne 

vidim puno tog 

nemam više vremena svog