Čuvari baštine, jezika, kulture, običaja i tradicije

 

Međunarodni literarni, recitatorski i likovni natječaj ČA u versin, riči i pinelu dio je aktivnosti tradicionalne ČAkavske večeri OŠ Bijaći, najstarije manifestacije u hrvatskom školstvu. Tema ovogodišnjega jubilarnoga 10. natječaja odnosila se na materijalnu i nematerijalnu baštinu, odnosno očuvanje tradicije. U skladu s tim je i naziv 34. ČAkavske večeri Ne zaudobimo ČA su činili naši stari! 

Na ovogodišnji natječaj pristiglo je više od 500 radova u literarnom, recitatorskom, likovnom i multimedijskom izričaju u četiri kategorije: dječji vrtići, osnovna škola – razredna i predmetna nastava te srednja škola. Iz cijele Hrvatske i inozemstva prijavilo se 77 ustanova, s time da se među likovnim radovima nalaze i radovi iz inozemstva – Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Italije, Kosova, Mađarske, Poljske, Portugala, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Srbije i Turske. U 

Svi sudionici natječaja dobit će zahvalnicu za sudjelovanje, a najuspješnijima će se uručiti priznanja i nagrade. Vrijedni bijaćki tim nastavlja s radom te priprema novi Zbornik radova 10. Međunarodnog natječaja ČA u versin, riči i pinelu čija će promocija biti dio programa 34. ČAkavske večeri. 

Učenici su uz pomoć i podršku svojih učitelja otvorili stare škrinje i otkrili bogatstvo naslijeđeno iz prošlosti. Dokazali su nam da običaji nisu zaboravljeni i da je baština u sigurnim rukama. 

Tamara Smokrović

Nagrađeni literarni radovi (izbor)

Pust

Puste, Puste!

Kriv si, kriv:

Ča je Rijeka od Varaždina zgubila

i tri boda Dinamu poklonila.

Kriv si ča san ovo leto

jedinicu z Matematike dobil

i mat jako razjadil.

Kriv si ča san jutro

na levu nogu stal

i z Lovroton se potukal.

Kriv si ča j’ moja sestra

mobitel zgubila

i va kuće ludnicu storila.

Kriv je ča je nona pala

i kuk zlomila

pa celo leto va posteje bila.

Puste, Puste!

Ti si kriv za se!

I zato ćeš platit 

i z ovega sveta partit!

Lukas Slosar, 3.razred

OŠ Srdoči, Rijeka

Mentorica Gordana Vukić

1. mjesto (razredna nastava)

Miljeti moje babe

Ča furešti svit zna ča je činila moja baba kad ni činila ništa. Plela je miljete.

Plela je u slobodno vrime kad bi završila s kuvanjen, šumprešavanjen i pranjen. Plela je skoro svaku večer u miru pored toplega špakera kad bi cila fameja išla leć. Jemala je moja baba dvi-tri kukice i punu konistru konca. Jemala je puno mustri svake vrsti. Ni moja baba plela samo miljete vengo i kuverte - velike kuverte ča bi pokrile posteju s kraja na kraj, s vrja do podanka. Govorila je meni baba da je u njeno vrime kuća bila krcata miljetima. Bilo ih je deboto svudir - na televiziji, ispod televizije, na stolu, na ventrini, ma di ti god može past na pamet. Niki su bili puno važni pa su stali u ormaru oprani i šumprešani, niko ji ni smija ni taknit da ji ne išporka. Plela ji je za moju mater, za me, za moju sestru i ko zna za čiju još dotu. Moja baba je sritna i zadovoljna zato ča je puno tega naplela i ča će nan puno ostavit.  

Krasit će babini miljeti puno kuć. I znate ča ću van za kraj reć - naučila je baba i mene plest.

Ema Dudan, 5. razred

OŠ kneza Trpimira, Kaštel Gomilica

Mentorica Jelena Klarić

1. mjesto – ravnopravno (predmetna nastava)

U konobi moga dide

U konobi moga dide vonja po starin, prošlin, zaboravjenin vrimeniman. Uvik kad u nju ulizen, ćutin staro drvo, vonj vina i uja. 

Konoba moga dide je mala, škura, s kamenin zidovin koje je uvatija zub vrimena. U jednon kantunu stoji stara bačva puna vina. U drugon kantunu konobe su botije uja, rakije, prošeka, kvasine i nike prazne bačve jerbo i' već dugo nikor ni koristija. Dide svakega godišća pravi svoje vino i to onako kako su ga pravili njegov ćale i njegov dide. U vrime jematve konoba oživi. Cila fameja bere grožđe pa ga u vrićan nosimo u konobu. Dide ga melje i priliva u bigunac. Čele i ose vrtidu se na sve strane. Po konobi, dvoru i ciloj ariji širi se lipjivi vonj masta. Dide ga posli deset dan prilije u čistu bačvu koja se danima natakala u dvoru. U didovoj konobi na zidu visi stari srp i par stari alata. Dide mi uvik kažije čemu ča služi, ma ja to uvik zaboravin. 

Jedino ča znan je da je konoba srce svake kuće, misto di se sprema sve ča je važno, od spize do uspomena. 

Toma Saratlija, 6. razred

OŠ kneza Trpimira, Kaštel Gomilica

Mentorica Tamara Smokrović

1. mjesto – ravnopravno (predmetna nastava)

Zemja dide mog

Kad bi dida zaronija ruke u zemju, činilo mi se

ka da dira život.

Onako, polako, s poštovanjen.

Nikad u sili, nikad u žurbi.

Ka da zna da zemja pamti ruke šta je miluju.

„Vidi, un,” reka bi mi, dok bi prston greba po ispucalon zemji,

„ova je zemja starija od nas i ostat će posli nas.

Al kad čovik voli svoju zemju, ona mu vraća.

Ne samo plodon, nego i korenon – da znaš di pripadaš,

da ne lutaš ka list na vitru.ˮ

Nisan tada razumi,

meni je svit bija velik, prevelik za stat na jednu njivu.

Gleda san dalje, sanja dalje, jer san mislija

da se srića skriva negdi di je zemja tuđa,

di ruke ne vonjaju na maslinovo ulje,

di se jutra ne bude uz miris soli i bure.

A dida je samo šutija i smija se ,

s onin blagin smihon čovika ča zna.

„Neka, un, svako triba poć da bi zna vratit se.”

I otiša san.

I vidija san puno,

al nigdi nisan naša ono ča san izgubija.

Samo san jednon, u tuđen gradu,

čuja nekog starca kako reče „ča”

i ka da mi je cila duša poskočila.

Ka da je tilo znalo ono ča je pamet zaboravila:

da san bez svog korena samo gost na tuđin putima.

Sad kad se vratin, kad stopalo opet dotakne

tvrdu zemju,

kad prstima prođen kroz prašinu vinograda,

u koji je dida sidija lozu,

ositin – tu je.

Tu je sve ono šta san mislija da san zgubija.

I dida, i njegove riči, i pisme 

ča su se pivale u konobi,

i miris kruva šta ga je nona pekla,

i sol u zraku šta grize lice,

i kamen ča grije podne kad sunce upeče.

Ništa nije nestalo, ništa nije prošlo;

ostale su sjene

i tišina koja odjekuje

u svakon koraku, u svakon dahu.

Zemja sve panti.

A ja san se vratija 

u zemju dide mog.

Sad ni dide,

al kad dođen na istu njivu,

zatvorin oči i opet čujen

njegov glas u šuštanju masline,

u cvrčku ča ne umire,

u vitru ča nosi miris loze.

Ovo ni samo zemja.

Ovo je didov trud,

njegova jubav,

njegov hod zabilježen na ciloj njivi,

njegove riči zapisane u svakon kamenu.

U ton kamenu ositin njegov glas,

ka da mi šapće: „Evo, un, sad znaš.“

Kad dirnen svaki dil,

koji je bija u dotik s njin,

ositin, 

ka da mu doticajen stare uspomene.

I dok god odan po njoj,

dok god je diran rukon,

i on je ovde,

u zemji dide mog.

Jakše Veić, 1. razred

II. gimnazija Split, Split

Mentorica: Ana Krajinović

1. mjesto (srednja škola)

POTPISI POD LIKOVNE RADOVE

Sl. 1: Leona Račić, DV Sardelice, Stari Grad, Mirlić iz babine dote; mentorica Slavica Vidošević (1. mjesto – dječji vrtići)

Sl. 2: Dragica Anđelić, 2. razred OŠ Split 3, Split, Babin miljet; mentorica Sandra Podrug (1. mjesto – razredna nastava)

Sl. 3: Nikola Konfic, 6. razred OŠ Ive Andrića, Zagreb, Palača Ćipiko; mentorica Lahorka Rožić (1. mjesto – predmetna nastava)

Sl. 4: Zrinka Kostić Korona, 4. razred Gimnazija Vladimira Nazora, Zadar, Tovareća mužika; mentorica Ivanka Radulić (1. mjesto – srednja škola)

Sl. 5: Tamira Randobrava, 12. razred, Gimnazija SHML Ahmet Gashi, Priština, Republika Kosovo, My Grandfather's Tavern; mentorica Arijeta Loxha (1. mjesto, međunarodna kategorija – srednja škola)