Tata u zatvoru – Mama u zatvoru

Priče koje vode na putovanje s one strane rešetke Niz godina Ured pravobranitelja za djecu ustrajno se bavi pitanjima zaštite prava i dobrobiti djece čiji su roditelji u zatvoru. Uz poticaj Ureda i uključenost organizacija civilnog društva, u samome zatvorskom sustavu osviješteno je da, zajedno sa zatvorenikom koji je roditelj, njegovu kaznu na neki način izdržava i njegova obitelj, uključujući djecu. Tako se počelo više govoriti o posjetima djece roditelju u zatvoru, humanizaciji prostora u kojem se odvijaju ti posjeti te o stvaranju poticajnih uvjeta za komunikaciju djeteta s roditeljem. Mnogo je dosad rečeno o tome što se sve mora osigurati djeci zatvorenika, ali ipak i dalje se malo zna o tome kako se ta djeca osjećaju i kako se nose sa svojim teretom. Vrijedne uvide u ovu problematiku, s naglaskom na perspektivi djeteta, pružila je publikacija Pravobranitelja za djecu iz 2021. pod naslovom „S obje strane rešetke – Što dugujemo djeci čiji su roditelji u zatvoru” autorica Maje Gabelice Šupljike i Višnje Biti. Središnja tema i svrha ove knjige bila je razjasniti problem i utvrditi što je to što treba djetetu čiji je roditelj u zatvoru, kako prepoznati njegov najbolji interes, kako mu pružiti podršku, koje vrste pomoći i intervencija mu je potrebno osigurati izravno, a koje može dobiti putem podrške za roditelja/skrbnika s kojim živi te putem podrške za roditelja koji je u zatvoru. Osobne priče Nova publikacija Ureda pravobranitelja za djecu pod naslovom „Tata u zatvoru – Mama u zatvoru – Priče s obje strane rešetke”, koja je nedavno predstavljena javnosti, čini se kao njezin nastavak. Ona u obliku autorskog rada Višnje Biti, donosi osobne priče zatvorenika i zatvorenica, članova njihovih obitelji i stručnjaka koji rade s njima. I kako ističe recenzentica knjige Maja Flego, bivša savjetnica pravobraniteljice za djecu, svojim pričama Višnja Biti vodi nas na neizvjesno putovanje s one strane rešetke, u kaznionice u Lepoglavi i Požegi, na mjesto na kojem većina nas nikada nije bila. Na to nelagodno mjesto vode nas iskazi devetero zatvorenica i zatvorenika (pet majki, tri oca i jednog djeda), četvero njihove već odrasle ili gotovo odrasle djece, triju supruga zatvorenika i pet stručnjaka čija profesija uključuje rad s djecom ili sa zatvorenicima. Preko njih nam pred očima izranjaju životi i sudbine djece zatvorenika. Glasovi su to koji odjekuju čežnjom za „normalnim” životom, za obitelji na okupu i za bliskošću. U glasovima zatvorenika ponekad čujemo sram i kajanje, a češće zabrinutost i strah za svoje najbliže. Često nailazimo i na pomirenost sa sudbinom i svijest o tome da se prošlost ne može promijeniti, da se učinjeno ne može izbrisati, ali da možemo odlučiti kako će nam izgledati budućnost. Najčešće u tim pričama čujemo i osjećamo ljubav, čežnju za djecom, domom i obitelji. Pretežno su to priče s pozitivnom porukom – o zatvorenicima koji žele biti dobri roditelji. Neupitna ljubav Kroz glasove djece doznajemo da je ljubav djeteta prema