Mada se publikacijska vrsta kojoj pripadaju Školske novine nalazi već u njihovu imenu (novine) ipak to lociranje nije posve jednoznačno. U Rječniku hrvatskoga jezika (Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000) pojam novine objašnjava se kao „dnevna ili tjedna publikacija koja redovito objavljuje vijesti, reportaže i komentare iz različitih područja društvenog života prateći osobito aktualne političke događaje”. Osim „novine” može se kao sinonim upotrebljavati i riječ „list”. Tom određenu odgovaraju i ŠN s napomenom da u njihovu podnaslovu danas stoji „dvotjednik za odgoj i obrazovanje, znanost i kulturu”, a prije su u nekim razdobljima bile i tjednik. Postoje dakle i dvotjedna, pa i mjesečna, izdanja koja se zovu novine jer su za svrstavanje u taj pojam, osim ritma izlaženja, važni još neki kriteriji: format, broj stranica, tehnički izgled, svrha i sadržaj po kojima se novine razlikuju od časopisa, biltena, glasnika i drugih izdanja kojima se vrsta ne može odrediti iz imena. Novine su naime obično većeg formata, sve su stranice otisnute na papiru iste težine i nemaju korice. Po tome se razlikuju od časopisa, koji uvijek ima manji format, tiska se na kvalitetnijem papiru s tvrđim koricama. Novine mogu biti opća društvena glasila na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, ali i staleška, odnosno stručna glasila određene struke (profesije). Tako su ŠN opće glasilo zaposlenih u odgoju i obrazovanju. No, kako se odgojno-obrazovna profesija sastoji od više razgranatih stupnjeva – vrtić, osnovna i srednja škola, sveučilište, koje je teško potpuno obuhvatiti u jednom listu, ŠN su od početka bile usmjerene pretežno na osnovnu i srednju školu (u vrijeme njihova osnivanja predškolskih je ustanova bilo malo i nisu bile punopravni dio sustava, sveučilište je bilo samo jedno i nije imalo puno veze sa školama). Ipak, ŠN tijekom vremena uključile su predškolski odgoj, a povremeno i sveučilište i društvena zbivanja koja se odnose na odgoj i obrazovanje. Svojedobno je postavljeno pitanje je li naziv ŠN adekvatan njihovu sadržaju jer upućuje samo na škole, a prate se i druga područja obrazovanja. No, do promjena naziva nije došlo, što zbog tradicije i identiteta novina, a što zbog činjenice da nije bilo materijalnih ni kadrovskih uvjeta za širenje koncepcije novina na cijeli obrazovni sustav.  

Za ovu priliku smatrali smo zanimljivim istražiti koliko je uopće novina bilo u povijesti hrvatske odgojno-obrazovne publicistike te koje je mjesto ŠN među njima. U tom nam je ključni izvor bio članak Štefke Batinić, kustosice Hrvatskog školskog muzeja, u članku Pregled hrvatske pedagoške periodike od početka do danas. Napredak, 140 (1999), br. 3, str. 286-299. U tom članku saznajemo da je u povijesti hrvatskog školstva do kraja 20. stoljeća izlazilo 155 naslova publikacija iz toga područja. Prvi među njima bio je Napredak, časopis u izdanju Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, osnovan 1871. godine, koji izlazi i danas. Nakon njega pokrenuto je više izdanja raznih izdavača među kojima je, sudeći barem po naslovu, bilo i više novina. Spomenut ćemo samo one općeg profila jer je bilo i onih s užom tematikom (npr. za tjelovježbu, crtanje, slijepe, roditelje i dr.). Tako je u Zagrebu već 1872. pokrenut Prosvjetni list za školu i dom, ali se ugasio iste godine. Kršćanska škola izlazila je od 1917. do 1945. (28 godina), Hrvatski učiteljski dom objavljivan je s prekidima, tj. od 1908. do 1921. pa od 1927. do 1929. te od 1937. do 1940. s tim da je numeracija ujedinjena (ukupno izlazio 19 godina). Prosvjetni pregled pojavio se samo 1930. Učiteljska riječ – vjesnik sekcije Jugoslovenskog učiteljskog udruženja, izlazila je 1934. i 1935., Nastavnički pokret – list za staleška, kulturna i prosvjetna pitanja, izlazio je 1940. i 1041. a Narodna prosvjeta, organ Povjereništva prosvjete ZAVNOH-a 1945.-1947. God. 1950. osnovane su Školske novine koje, kao tjednik ili polumjesečnik bez prekida izlaze do danas (75 godina).

Osim u Zagrebu novine s obrazovnom tematikom izlazile su i u nekim većim hrvatskim gradovima. U Bjelovaru je samo 1884. izlazio Tumač – list za učitelje u srednjih i pučkih školah. U istom gradu 1892.-1894. izlazio je Pedagogijski glasnik -list za učiteljstvo i prijatelje školstva. Napominjemo da u Bjelovaru i danas izlazi časopis Bjelovarski učitelj, pokrenut 1992. u izdanju bjelovarskog ogranka HPKZ-a. U Splitu je 1899.-1911. izlazio Učiteljski glas – list za pouku i interese učiteljstva, a 1914.-1917. Glasnik učiteljskog društva. U istom je gradu 1951. osnovan Školski vjesnik u izdanju splitskog ogranka HPKZ-a, koji će kasnije prerasti u stručni i znanstveni časopis koji danas izdaje Filozofski fakultet u Splitu. Glasila za prosvjetu i školstvo izlazila su i u Pazinu i Puli (Naša prosvjeta – mjesečnik za školstvo, književnost i prosvjetu 1906.-1915. imao veliko značenje u nacionalnom osvješćivanju istarskih Hrvata); u Pazinu (Hrvatska škola – list za školstvo, prosvjetu i književnost 1912.-1916.), u Zadru (Narodni učitelj 1914.-1917.), u Dubrovniku Učitelj u školi i narodu 1930. te u Grubišnom Polju Učiteljska riječ 1937.-1940.).

Iz ovog dosta nepotpunog pregleda hrvatske prosvjetne publicistike (koju bi trebalo još pomnije istražiti i razvrstati u publicističke kategorije te po izdavačima i sadržajnoj usmjerenosti), jasno je da su samo tri odgojno-obrazovne publikacije u Hrvatskoj doživjele neuobičajenu dugovječnost te im nije naudila ni promjena državnih ni oprečnih ideoloških sustava. Napredak je opstao u čak pet država (154 godine), a Školske novine (75 godina) i splitski Školski vjesnik (74 godine) u dvije. Treba li snažnijeg dokaza o njihovoj stručnoj kvaliteti, otpornosti prema isključivosti ideologija i kulturnoj i stručnoj mudrosti i sposobnosti njihovih urednika i suradnika? No, dok su Napredak i Školski vjesnik časopisi, Školske su novine doista jedine najdugovječnije učiteljskog staleža u Hrvatskoj.