Treba li jeziku loptanje?

Pravo odabira jedne ili druge inačice pripada samo porabniku (korisniku). Lektor nema prava ispravljati autora ako norma dopušta njegovu porabu. Međusobno poštovanje jednih prema drugima pridonosi stabilnosti i uravnoteženosti u razvitku hrvatske etnolingvokulturne zajednice Na portalu prevoditelj-teksta com piše: „Izraze pogrješka ili grješka trebalo bi izbjegavati jer se ne uklapaju u današnji hrvatski jezični sustav, a pojavili su se početkom 90-ih iz političkih razloga. U današnjoj korpusnoj lingvistici za takve izraze nema nikakvog opravdanja (nitko ih ne koristi)” (https://www.prevoditelj-teksta.com/pogreska-ili-greska/). Koliko mi je poznato iz knjige Stjepana Babića Temelji Hrvatskomu pravopisu (Zagreb, 2005., str. 19. – 24.) i onoga što sam pročitao, hrvatski su pisci i jezikoslovci od druge polovice 19. stoljeća i dalje pisali likove tipa: grješnik, pogrješka, krjepak i sl. (I. Broz, I. Dobravec Plevnik, S. Ivšić, V. Jagić, T. Maretić, A. G. Matoš, A. Šenoa i mnogi drugi). Zar je tu riječ o početku 90-ih godina 20. stoljeća i svi koji u svojem pismu rabe riječi iza pokrivenoga r s je čine to isključivo iz političkih razloga? I prije su pojedini hrvatski književnici i jezikoslovci iza pokrivenoga r pisali pogrješka i grješka (rjeđe) kao i pogreška i greška (češće). Navest ću nekoliko primjera: ‒ „defekt (lat. defectus), nedostatak, pogrješka, mana...ˮ (Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, https://www.enciklopedija.hr/clanak/defekt); ‒ „Sva su ta shvaćanja pogrješnaˮ (D. Brozović, Prvo lice jedine, Zagreb, 2005., str. 110.); ‒ ‒ „Al’ nemoj se čudit’, ako ove noći / Mnogi se Tebe jedva i sjete: / u bjelini snježnoj opazit ćeš stope / i grješne i svete…ˮ (Rajmund Kupareo, S Božićem po snijegu, Kalendar Gospine krunice 1941., Zagreb, 1940., str. 47.; Rajmund Kupareo, Nad kolievkom srdca, Zagreb, 1945., str. 14.; Rajmund Kupareo, Blagoslov zvijezda, Buenos Aires, 1961., str. 14.; Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Zagreb, 1994., str. 16.); ‒ „... a dobre ždrjebice i nagradio” (Hrvoje Hitrec, Što Bog dade i sreća junačka, Zagreb, 2010., str. 21.); ‒ „greška = grješka, krepak = krjepak, strelica = strjelica, ždrebica = ždrjebica” (Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 2015., str. 363., 617., 1477., 1778.). Nažalost, možemo sresti i mješavinu inačica u jednoj rečenici, što nije dopustivo: „Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja obavlja poslove vanjskoga vrjednovanja u odgojno-obrazovnom sustavu Republike Hrvatske i poslove provođenja ispita temeljenih na nacionalnim standardima” (https://www.ncvvo.hr/o-nama/). Ne treba nastavljati. Treba li politizirati ili ideologizirati hrvatski jezik i na takav način nehotice ili hotimice pokazivati tko je „svoj”, a tko je „tuđi” u društvenom životu uz pomoć jezika? Spaja li to ili razdvaja jezičnu zajednicu? Ne treba izbjegavati normu koju rabi dio jezične zajednice bez obzira na to što je dio te zajednice u manjini. Treba samo poštovati autorov stil i njegovu pravopisnu