Stres i suočavanje sa stresom

Stres je odnos između osobe i okoline, koji osoba procjenjuje kao vrlo zahtjevan ili odnos koji prelazi njezine mogućnosti i ugrožava njezinu dobrobit. Osobe se razlikuju prema načinu na koji reagiraju na pojedine stresove. Ono što se nekima čini malim svakodnevnim stresom ili gnjavažom, za neke može biti procijenjeno kao veliki stres. Tijekom tog procesa osoba pokušava ocijeniti je li određen događaj iz okoline bitan za njezinu dobrobit ili nije. Nakon što osoba procijeni stresnu situaciju, na dobrom je putu da odredi način suočavanja s tom situacijom, odnosno da radi na otpornosti na stresnu situaciju. Lazarus i Folkman razlikuju dva načina suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem i suočavanje usmjereno na emocije. U suočavanju usmjerenom na problem osoba pokušava promijeniti stresnu situaciju na način da je analiziranjem pokušava riješiti. U tu strategiju ubrajaju se podjela problema na podprobleme koje je moguće rješavati, traženje informacija o samom problemu, pokušavanje rješavanja situacije razmatranjem drukčijih načina ponašanja kao i samom akcijom. S druge strane, suočavanje usmjereno na emocije smanjuje samu emocionalnu napetost i intenzitet emocija uključenih u stresni događaj. U tu kategoriju ubrajaju se otvoreno izražavanje emocija (plakanje, vikanje i slično), potiskivanje emocija ili možda izbjegavanje mišljenja o toj situaciji te „skretanje” misli na nešto drugo, minimaliziranje situacijskih učinaka (misli poput „meni se to neće dogoditi, pa nije to ništa strašno”), traženje emocionalne podrške od drugih (grupe za podršku, prijatelji), uočavanje pozitivnih strana situacije („naučit ću nešto novo, bit ću jači nakon ovoga”). Mijenjanje načina suočavanja može biti posljedica promjene u okolini (npr. zemlja više ne podrhtava nakon jačeg potresa) ili u samoj osobi (npr. osoba je u niz različitih pokušaja pronašla funkcionalan način suočavanja sa samom situacijom ili su se emocije koje su na početku imale veliki intenzitet „stišale”) pa je ponekad vrlo teško odrediti je li suočavanje usmjereno na problem ili emocije. No, općenito gledano suočavanje usmjereno na problem češće se koristi u situacijama u kojima osoba ima viši stupanj kontrole (ima „alat” za rješavanje samog problema), dok se suočavanje usmjereno na emocije češće koristi u situacijama u kojima osoba ima niži stupanj kontrole (kad državne institucije određuju mogućnost izlazaka i kretanja građana radi pojave neke nove bolesti). Deset načina razvoja otpornosti jesu: stvaranje veza, stav da krize nisu nepremostive, prihvaćanje da je promjena dio života, pomicanje prema vlastitim ciljevima, poduzimanje odgovarajućih akcija, traženje mogućnosti za pozitivno tumačenje teškoća, njegovanje pozitivnog mišljenja o sebi, realna slika događaja, optimističan pogled na svijet te briga o sebi. Aktivan i optimističan pristup vrlo je uspješan pri ublažavanju prijetećih posljedica stresa. Nada, hrabrost i snalažljivost te želja za izgradnjom novog pristupa životu mogu