U svibnju prošle godine prostoru Galerije Hrvatskog školskog muzeja „Školica za 5” u Zagrebu bila je otvorena izložba „Hrvatski učiteljski dom”, koju su priredile ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja Anita Zlomislić, muzejska savjetnica i arhivistica Sonja Gaćina Škalamera i knjižničarska savjetnica i kustosica dr. sc. Štefka Batinić, a koja je prikazala povijest i značenje te ustanove kao centra učiteljske djelatnosti krajem 19. stoljeća te podsjetila na ulogu Hrvatskog školskog muzeja tijekom proteklih 120 godina njegova djelovanja, ističući i važnost toga spomenika kulture kao arhitektonskog primjera historicizma u našoj zemlji.
Kao rezultat te izložbe objavljena je u izdanju Hrvatskoga školskog muzeja i knjiga istoga naslova i istih autorica, koja – kako napominje ravnateljica HŠM-a Anita Zlomislić u uvodnoj riječi nakladnika – nema, kao ni istoimena izložba, obljetnički karakter, nego su, izložba i knjiga, „nastale zbog njegova stradanja u potresima 2020., kao i prostornih problema u kojima se nalazi Hrvatski školski muzej od 2012. otkad ne može riješiti svoj pravni status u zgradi Učiteljskoga doma”.
O Hrvatskom učiteljskom domu – kao spomeniku materijalne i nematerijalne baštine hrvatskoga učiteljstva, koji je, kad je izgrađen, bio ponos hrvatskoga učiteljstva, i to u u međunarodnim okvirima, kao prvi takav dom u Austro-Ugarskoj Monarhiji i drugi u Europi, nakon Leipziga – piše Štefka Batinić, koja detaljno iznosi kronologiju njegova nastajanja, od ideje do realizacije. Dom, čiju je gradnju inicirao Ivan Filipović, prvak hrvatskoga učiteljstva u drugoj polovici 19. stoljeća, a sama ideja o njegovu podizanju nastala je i razvijala se u krilu Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od samih početaka njegova djelovanja (1871.) „trebao je biti mjesto gdje će učitelj naći utočište u nevolji, gdje će se stručnim knjigama ’oknjižiti’, oplemeniti um i srce, ali i širiti prosvjetu među svojim narodom”, kako ističe Štefka Batinić, i on je to i bio kroz sve ovo vrijeme, udomivši u svojim prostorijama, uz Hrvatski pedagoško-književni zbor i Savez hrvatskih učiteljskih društava te Hrvatski školski muzej, a s ponosom ističemo: od 1950. godine sve do danas i Školske novine (kao i još neke ustanove i udruge), ali je istodobno, kako na to upozorava Anita Zlomislić u već spomenutom uvodniku, u narednih 100 godina bio i „žrtva otimačine i lošeg upravljanja”, pa nas 134 godine povijesti Hrvatskoga učiteljskog doma, nastavlja Zlomislić, „mogu poučiti o razlozima njegova procvata kao i o uzrocima njegove degradacije”.
Anita Zlomislić, uz uvodni tekst, pojavljuje se kao autorica još dvaju poglavlja u knjizi – u jednome piše o položaju, gradnji i arhitekturi Hrvatskoga učiteljskog doma, a u drugome o njegovim vlasnicima. Posebice je intrigantno ovo potonje poglavlje, jer se u njemu oslikava sav imovinsko-pravni nered koji caruje u današnjoj Hrvatskoj na svim razinama privatnoga i javnoga života, pa od toga očito nije mogao pobjeći ni Hrvatski učiteljski dom, što se posebno štetno odražava na njegovu obnovu nakon potresa, jer ni nakon tri godine još uvijek nisu stvoreni svi preduvjeti za početak njegove obnove. „Razlog tomu je s jedne strane mješovita javno-privatna funkcija zgrade, jer su u njoj privatizirana tri stana, zbog čega zgrada nije mogla pristupiti financiranju obnove iz tzv. Fonda solidarnosti Europske unije, za razliku od većine ostalih javnih zgrada”, upozorava Anita Zlomislić.
Štefka Batinić, koja se javlja kao autorica i suautorica ukupno pet poglavlja u knjizi, jedno je od njih posvetila stanarima Hrvatskoga učiteljskog doma. Uz već navedene ustanove, u zgradi su svoje sjedište imali i sindikati iz područja odgoja i obrazovanja, koji su se tijekom vremena reorganizirali i mijenjali nazive. Tu su još Kasa uzajamne pomoći prosvjetnih radnika i Klub umirovljenika prosvjetnih radnika, a posebna je zanimljivost da su još 1918. u zgradi registrirani i privatni stanari, među kojima i neki poznati učitelji i učiteljice: Marija Šmidt, Stjepan Senc, Julija Hofstätter, Katarina Mertens, Milka Pogačić, Olga Prelog, Italo Hochetlinger i Ivan Bojničić, a od 1945. do 1974. na drugom katu zapadnoga krila zgrade živio je učitelj i dječji pisac Mato Lovrak s obitelji, koja se nakon njegove smrti iselila.
No, neovisno o onim spomenutim imovinsko-pravnim neugodnostima koje se javljaju među zidovima Hrvatskoga učiteljskoga doma, u njemu i dalje djeluju ustanove bez kojih se jednoga dana ne bi mogla pisati povijest hrvatskog školstva. Mislimo dakako da Hrvatski školski muzej. O toj „riznici hrvatskoga školstva” piše Sonja Gaćina Škalamera (koja osim toga priloga donosi još i pregled svih djelatnika HŠM-a od 1901. do 2023, a u suautorstvu sa Štefkom Batinić i Filipom Sunđijem i popis izložaba HŠM-a u istom vremenskom razdoblju). Raznolikost i bogatstvo stalnoga postava Muzeja, koji čuva 95 tisuća jedinica građe sistematizirane u deset zbirki i knjižnici, kao i niz aktivnosti, događanja i programa, pogotovo kad je riječ o brojnim muzejskim pedagoškim radionicama, posebice do potresa prije tri godine, uz izdavačku djelatnost Muzeja…, svakomu tko je imao prilike posjetiti HŠM pričaju neobično zanimljivu priču o razvoju hrvatskoga školstva od njegovih početaka do danas.
Imajući sve to u vidu, ne može se ne uvidjeti važnost trenutka pojave ove knjige i nastojanje njezinih autorica da upozore kako je nužno „upravo taj i takav povijesni trenutak prepoznati kao priliku, kao moguću prekretnicu u životu Hrvatskoga učiteljskog doma, koji napokon dobiva priliku biti u punom smislu tretiran kao spomenik, ali ne samo materijalne nego i nematerijalne kulturne baštine, o čemu svjedoči ova knjiga”.
Važnija izdanja Školskih novina iz povijesti pedagogije i školstva do početka Drugog svjetskog rata uglavnom se odnose na reformnu pedagogiju i radnu školu. Kustosica i voditeljica Pedagoške knjižnice „Davorin Trstenjak” Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu dr. sc. Štefka Batinić obranila je 2014. godine doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Povijesni razvoj i recepcija reformne pedagogije u Hrvatskoj u kojoj analizira zbivanja u teoriji i praksi obrazovanja u tom razdoblju, što je povijesni okvir iz kojega se jasnije uočava važnost knjiga u izdanju Školskih novina. Objavljujemo zaključak te neobjavljene disertacije u kojoj se navode i naši autori i njihovi doprinosi.
Učenici i učitelji su najvjernija publika, ali Muzej je zanimljiv i istraživačima i znanstvenicima te udrugama civilnog društva. Lani je ovaj muzej posjetilo ukupno 37.611 građana, što nadilazi uobičajene brojke
Prigodom obilježavanja 125. obljetnice Hrvatskog školskog muzeja, ravnateljica Muzeja Anita Zlomislić uručila je zahvalnicu prof. dr. sc. Anti Beženu, članu uredništva Školskih novina te autoru serijala „Prošlost u sadašnjosti“
Za razvoj projekta Kuće dječje kulture Hrvatski školski muzej dobit će dodatni prostor u zgradi stare Gradske knjižnice na Starčevićevu trgu. Grad Zagreb sada je u cijelosti vlasnik te zgrade, nakon što smo otkupili preostali dio i riješili imovinsko-pravne odnose, rekao je gradonačelnik Tomislav Tomašević
Krajem srpnja ove godine, slijedom prijepora oko pozdrava „za dom spremni”, objavljeno je na društvenim mrežama, a objavu su prenijeli i neki portali, da se pjesmica Za dom spreman može pronaći u trećem izdanju „hrvatske čitanke iz Kraljevine Jugoslavije objavljenom 1937. godine”.
Golema građa, značajna izdanja, skromna javna potpora
Da kojim slučajem Ivan Filipović, velikan hrvatskoga školstva, pedagog, učitelj, erudit, dobrotvor, osnivač Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, pokretač časopisa Napredak, vizionar koji je okupio učitelje i davne 1889. godine izgradio Hrvatski učiteljski dom koji već 136 godina ponosno stoji na istome mjestu, na današnjem Trgu Republike Hrvatske u društvu Hrvatskog narodnog kazališta, zgrade rektorata Sveučilišta u Zagrebu i Muzeja za umjetnost i obrt kao zaštićeni spomenik kulture i neprocjenjivi dio kulturne baštine, pitanje je bi li ponovio onu svoju glasovitu rečenicu „Da se deset puta rodim, deset puta bih bio učiteljem”. Vjerojatno bi s indignacijom odustao od svoje tvrdnje zgrožen činjenicom kako njegovu ostavštinu čerupaju, svojataju i dijele vlast i sindikati koji su nastali stotinu godina nakon njegovog grandioznog Hrvatskog učiteljskog doma
Onog trenutka kada je školski list nadrastao oblik zbirke literarnih radova učenika, eventualno ukrašenih likovnim, započinje evolucija školskog lista u oblik kakvog je većina njih danas, neovisno o tome jesu li tiskani ili dostupni online. Školski list sjajan je medij za predstavljanje aktivnosti – škole, razreda, zajednice – iz pozicije učenika. Likovni, literarni i novinarski prilozi učenika zrcale osim svakodnevnog života i događanja unutar škole ili koje škola organizira, i stavove učenika, njihove interese kao i teme i aktivnosti koje ih zanimaju izvan školskog života.
Dio građe, koja je u cijelosti predstavljena javnosti, bio dio cjeline „Prirodoslovlje” stalnog postava Muzeja koji je nažalost zatvoren za javnost. Brojni su učitelji tijekom 123 godine postojanja muzeja skupljali i donirali građu te tako značajno obogatili fundus Muzeja
U Školskom muzeju otvorena je izložba „Knjiga kao inspiracija” Škole primijenjene umjetnosti i dizajna kojom se književnost prezentira kao nepresušan izvor motiva za kreativne radove učenika
Izložba „Mitološki blizanci u Naroni” na zabavan i upečatljiv način upoznaje publiku s grčkom i rimskom mitologijom te kulturnim i političkim prilikama unutar Rimskog Carstva. Izložba je nastala u organizaciji Školskog muzeja i Arheološkog muzeja Narona u suradnji s učenicima i profesorima Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Zagreba
Školske su zgrade u prošlosti često bile preuređene kuće za tu potrebu i često su bile stare te nisu imale dobre uvjete za boravak učenika u njima, naročito zimi kada ih je zbog trošnosti bilo teško zagrijati. U to je vrijeme u učionicama znalo biti i više od 70 učenika.